Sanja Lovrenčić rođena je 1961. u Kninu. Od najranijeg djetinjstva živi u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu, Klasičnu gimnaziju i srednju glazbenu školu. Studirala je povijest umjetnosti i indologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te diplomirala jednopredmetnu povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1985). Tijekom studija počela se baviti pisanjem i prevođenjem poezije s francuskog i engleskog jezika; prve pjesme izlaze joj u časopisu “Quorum”, a prvu zbirku pjesama  Insula dulcamara  objavila je u vlastitoj nakladi 1987. Krajem osamdesetih prvi put se javlja na javni natječaj za radio dramu; nakon 1990. – kad je osvojila prvu nagradu i za radiodramski tekst i za radioigru za djecu – nekoliko godina intenzivno surađuje s Dramskim programom Hrvastkog radija kao autorica i prevoditeljica.  1994. izlaze joj dvije knjige, u dva različita područja kojima se paralelno bavi: knjiga priča za djecu Esperel, grad malih čuda i zbirka pjesama Skrletne tkanine  (pod uredništvom Hrvoja Pejakovića). Na području dječje knjige objavila je  do 2007. još četiri zbirke priča (za Četiri strašna Fufoždera dobila je nagradu “Grigor Vitez”) i dva kraća romana, zatim piše još samo tekstove za slikovnice i poneku obradu narodnih priča; poeziju pak smatra svojim književnim polazištem i glavnim poljem djelovanja te se njome nastavlja kontinuirano baviti. Njezina prva zbirka priča namijenjenih odrasloj publici, Wien Fantastic, izašla je 1998. u biblioteci “Quorum” Naklade MD, koja će objaviti još nekoliko njezinih proznih knjiga, uglavnom eksperimentalnog karaktera. Prvi duži roman, Klizalište, objavljuje 2005.  Kao članica umjetničke organizacije Autorska kuća (2004.-2009..) postaje i nakladnica nekih svojih tekstova; tako 2006. objavljuje biografski roman U potrazi za Ivanom  za koji dobiva nagradu “Gjalski” i zbirku pjesama Rijeka sigurno voli poplavu (nagrada “Kiklop”).  Nakladnička kuća Leykam objavljuje 2009. na hrvatskom i na njemačkom jeziku njezin roman Martinove strune, koji osvaja Književnu nagradu Steiermaerkische Sparkasse i ulazi u finale nagrade T-portala.

Zajedno s mlađim sinom Adrianom Pelcom osniva 2010. nakladničku kuću Mala zvona u okviru koje se otad odvija velik dio njezine književne i književnoprijevodne djelatnosti. Ipak nastavlja surađivati i s drugim nakladnicima te u Frakturi objavljuje zapaženi roman Ardura. (2012.)

Osim književnim radom,  kontinuirano se bavi i prevođenjem. Naslovi u njezinoj prevodilačkoj bibliografiji mogu se podijeliti u nekoliko skupina: društvene znanosti, književnost za odrasle, književnost za djecu, povijest glazbe; za prijevod zbirke kratkih priča Kuća duhova Virginije Woolf dobila nagradu “Kiklop” (2012).

Godine 2005. pokrenula autorsku manifestaciju za poticanje čitanja Uberi priču! koja se otad kontinuirano izvodi u nekoliko hrvatskih gradova.

Od 2014. bavi se i izradom umjetničkih predmeta od keramike, a 2020. osnovala je zajedno s likovnom umjetnicom Ivom Valentić umjetničku organizaciju Piktogram, s ciljem izrade umjetničkih ručno rađenih knjiga. Dvije su autorice zajednički izlagale nekoliko ciklusa takvih radova, pod naslovom Slikoknjige.