Kompozitor izgubljen na otoku,  Jutarnji list, Jagna Pogačnik, 13.2.2013.

Ardura je svjetlucanje mora koje se pojavljuje kad ga se uzburka; ono što svjetluca zapravo su planktoni i ta je pojava vidljiva osobito u ljetnim večerima. Otok o kojemu piše Sanja Lovrenčić u svome novom romanu uzburkan je dolaskom uglednog skladatelja Viktora, koji provodi mjesec ljetnih dana na otoku kako bi napisao glazbu za Shakespeareovu “Oluju”.

No, to je samo polazište pripovijedanja, okvir oko kojega autorica u svim smjerovima, horizontalno i vertikalno, gradi svoju kompleksnu, nelinearnu priču u kojoj se razotkrivaju različiti i ponekad tajanstveni odnosi prošlosti i sadašnjosti, umjetnosti i života, stvarnosti i fantastike. Sanja Lovrenčić spisateljica je koja u svim svojim dosadašnjim prozama, pa tako i u recentnom romanu, ne vidi svrhu u pukom odražavanju stvarnosti i priči koja pravocrtno ide prema kraju.

Zbog toga ne može računati na masovnu čitateljsku publiku, niti to želi, no koliko god nas uvjeravali u suprotno, to ionako nije nikakav pokazatelj kvalitete književnog djela. “Ardura“, zasada najsloženiji ali i najvještije napisan roman ove autorice, fascinira načinom na koji Sanja Lovrenčić “misli” ovaj književni žanr, kao i sposobnošću da u njemu zabilježi, ispripovijeda ili tek naznači neke suptilne veze među likovima, neke trenutke prošlosti i sadašnjosti otoka i sve ih skupa “ujedini” dvjema referentnim točkama – glazbom i Shakespeareom. Otok na koji dolazi skladatelj Viktor istovremeno je i Arielov otok, a taj lik iz Shakespearove “Oluje”sada je u poziciji traženja novog gospodara, što je usko vezano i uz povijest otoka o kojem je ovdje, i to na vrlo dokumentaristički način riječ. I dok Ariel traga i druži se s vilinskom kraljicom Titanijom, Viktor u potrazi za glazbom i inspiracijom promatra i preispituje sebe i otočki svijet u kojem se našao. Na taj način u Viktorovu i Arielovu priču bivaju upletene i priče drugih, onih koji na otok dolaze i odlaze, koji na njemu žive i te se priče dodiruju i umrežuju, ali ostaju bez povezivanja na razini fabule, baš kao da su na trenutak osvijetljene pojavom koju zovemo ardura. U romanu tako čitamo čitav niz fragmenata priča koje nisu završene, ali se skladno uklapaju u roman kao cjelinu i na neki ga način značenjski proširuju i obogaćuju.

Sanja Lovrenčić shvaća pripovijedanje kao igru, a strukturu romana kao prostor za nju, pa si dozvoljava brojne nagle rezove, upade likova, citiranja – kao da bilježi jedan određeni isječak vremena i prostora koji nije ispoliran, nego predočen u svom prirodnom izdanju. Upravo zbog toga “Ardura” i djeluje elegantno i inteligentno, kao roman koji ne nudi gotova rješenja i kao takav, originalan, razlikuje se od svega što se trenutno u nas ima prilike čitati.

(…)

“Ardura” je lijepo zamišljen i napisan roman koji svoju privlačnost duguje magičnosti otoka kao književnog toponima, hrabrosti da se načine iskoraci prema fantastici, ali i ambicioznosti koja nije sama sebi svrha. Dapače, iz te je ambicije nastao spoj mogućeg i nemogućeg, a u presjecištu priča koje se dodiruju stvoren je impresivan literarni svijet.