Prva zbirka pjesama Sanje Lovrenčić objavljena 1987. u vlastitoj nakladi.
„Insula dulcamara“ – taj „gorkoslatki otok“ pokazuje da je autorica, ni od koga zamijećena, startala kao zrela književnica, s gustim poetsko-narativnim tkivom koje je sama odredila kao „pripovijesti“, stvarajući tako pomalo ironičan otklon prema vlastitim pjesničkim slikama i krhotinama.  (Lidija Dujić)

sedam pjesama iz prvog izdanja

1.

gazeći preko zaravni skrećeš na Jug –
gdje su ljekoviti mirisi gusti kao udarac
(šuma te štiti od vreline no krajem dana i
vatreni grob možeš naći u njoj)

gdje se kopnom širi pukotina
sastaju se četiri rijeke – Arlun je ime grada
koji na njima plovi
(nekoć na vrelim tokovima zemlje
sada na vodi koja ključa za punoga mjeseca)

prema Sjeveru pak glasovi se sliježu
nad sve crnjim morem

3.

razgovor se odvija dok on skuplja sol
(krišom voli taj posao, sunce mu tad
donosi sjajan brod, trgovca s krinkom
koji u kutijici čuva…)
blago ga opominju: ne smiješ dodavati
stihovima boje, pomoćnici se muče
grebući suvišne riječi
zar bi smio obojiti sol, zar bi se
usudio izbijeliti hridine
(usudio bi se ali ne može)

10.

onome koji hodi po rubu
jedno je oko zaslijepljeno svjetlošću, drugo tamom
rado bi odustao, skliznuo do vode –
zna kako je mirna zlatna obala
ipak i ne bi skočio ni zaronio
preduboko je, prehladno je već?
onaj koji hodi po rubu
napreduje neodlučno i sporo –

pokraj vode, ispred žene s pregačom
i okovanog kovčega
čovjek u crnom
hvali svoj plijen

11.

plave joj usne od napora
dok još jednom jadikuje
blistava bolest karneval joj dovodi
pohvalna pisma krhke pehare
nakratko zapjeva o kući
(ne smije reći: o nemilosrdnosti!)
tamni tad urotnička luna
blijedi krajolik
glatke mračne stijene plutaju strujama
nalik na klobuke
sprema se zamoliti
izgleda da uspijeva
zar će se ipak po njoj srušiti, zar stijene?

16.

kraljevski popisivač promijenit će
svih tri stotine soba – zaklapat će
oči u jednoj, buditi se u drugoj
jutrom uvijek u isto vrijeme otvara
zlatom optočen svezak (svakog dana drugi)
danas popisuje prostore: more ne spominje
ni planinu ni šumu
nekakav grad u blizini ili jezero
prostor kraj mosta na stepenicama
ili na stijeni s koje se vidi jarbol
kad se još ne vidi brod
prostor kojim stupa pustinja?
ili, u očajanju, hladna područja…

20.

ispod mora iznad mora vlada njen glas
donesi mi pripovijest – zahtijeva strašna

donese na dlanu – meka je i ne može
poletjeti, o vrtu, o požaru, o skrivanju
nježno će je na grane objesiti

donesi mi pripovijest! 

donese crnu riječ o propasti
ponovit će: o propasti, o teškoj propasti
nudi joj kamen i bitku, stijene i krljušti
pripovijest, pripovijest donesi – sve brže
ponavlja

tad dođe riječ o grobnom zvonu
u pticu se on pretvori i rastrgan bude
nad obalom

34.

desetak dana kasnije bilježi:
nešto ne valja u ovom zapisivanju
uzima tamniju tintu, otvara sve
prozore, zatraži da mu izmijene
boju zidova u sobi
i počinje pisati na nepoznatom jeziku