8. rujna
Draga Roza,
već dugo razmišljam o tome kako bih ti volio pisati. No tek sada sam, evo, suočivši se s uobičajenom kaosom u uredu – ne, nije se smanjio s vremenom! – gotovo nehotice napisao datum i prve riječi. A jedna riječ za sobom povlači drugu: draga Roza… pobrinula si se za Kabinet (i za mene) najbolje što si mogla, sve se još uvijek odvija u skladu s tvojim željama, ali vidiš, stvari se troše, na razne, ponekad nepredvidljive načine. Dođe oluja i ošteti krov. U doba moje mladosti, u doba svačije mladosti, oluje nisu lomile stabla i odnosile crijep, no sada to čine. I cijevi pucaju, premda nisu toliko stare da bi trebale – ili jesu? Promijenila si ih kad si kupila ovu kuću, no to se vrijeme sad već smatra davnom prošlošću. Te davne tisuću devetsto sedamdeset i neke, govori radijski glas najavljujući melodije s patinom. Tvoje su cvjetne tapete posivjele, a žbuka je postala nekako krta, sve skupa na pola puta da se pretvori u prašinu. A tvoj mladi pomoćnik zazire od datuma svojega rođenja i mora živjeti vrlo oprezno, ako želi poživjeti, u što nije baš sasvim siguran. No neću ti pisati svoj zdravstveni bilten, radi se o zdravlju Kabineta.
Jednostavno je to: hitno nam treba dodatna novčana injekcija – da, to je dobra riječ, „injekcija“, čini stvar čišćom, manje prostačkom. No osim novca, Kabinetu treba i novi skrbnik, što je možda još teži problem; moram naći nekoga u koga bih imao dovoljno povjerenja da mu mogu bez brige prepustiti tvoj svijet. Ne baš odmah. Ali ipak uskoro. Nakon nekog prijelaznog razdoblja. O svemu se treba na vrijeme pobrinuti, govorila si kao da govoriš sebi, ali možda ipak meni kao opomenu. Na vrijeme – to jest, sad – moram naći nekoga za koga ću pouzdano znati da će štititi Kabinet kao što sam ga ja štitio, kao što ga štitim još uvijek, a nadam se da ću ga i dalje štititi, barem djelomice, dok sam još tu. To jest, ako uspijem zadržati malo prostora u prizemlju i pravdati svoju umirovljeničku nazočnost sređivanjem tvojeg stana, sređivanjem arhiva, nekakvim sređivanjem – osim što to neće biti isto i trebat će se naviknuti…
Eto, u takvim se krugovima vrte moje tjeskobne misli u vezi s Kabinetom, zajedno s nekim drugim tjeskobnim mislima. Moraš donijeti odluku da ćeš otići pa ćeš otići, znala si reći, kao da ti je pomalo dosadno iznositi takve očite činjenice. Ali činjenica je također da ja ne volim donositi odluke. Volim sigurnost malih navika, kako god da su nastale, i čini mi se da mogu podnijeti bilo što ako mi dan počinje kavom za ovim stolom. Ne volim ni odlaziti, kao što to ljudska bića, čini se općenito ne vole napuštati mjesta koja zbog nečega smatraju svojima. No Kabinet je važniji od mene i moja je zadaća da –

još uvijek 8. rujna
Morao sam prekinuti. Miha je došao pogledati oštećenja na krovu i sad mi se mota iznad glave. Jedva sam ga nagovorio da dođe – jer on je star, i svega mu je dosta, i ništa mi ne može obećati, i sasvim sigurno više neće uzeti nikakav veći posao, a ovdje posao ne može biti drugačiji nego velik. Da sam otišao s njim na tavan, nastavio bi mi to tumačiti i sve više bi se žestio, ne bi ni pogledao o čemu se zaista radi. No ja sam, je li, čovjek slabog srca i ne mogu se penjati uz tolike ljestve. A on će na koncu možda ipak utvrditi da je dovoljan neki manji popravak, barem privremeno – i to je najbolje čemu se možemo nadati.
No dugoročno…
Dugoročno, mislim da mi treba pravni savjetnik. Ne bi vjerovala koliko svakome od nas ovdje u zadnje vrijeme treba pravni savjetnik.
Zapravo, volio bih znati nešto drugo: taj moj nasljednik, možda bi ti bilo draže da bude žena? Onda, još na početku, kad sam se pokajnički vratio nakon jednog od loših pokušaja odlaska, ti si rekla: „Pa dobro, valjda zvijezde tako hoće.“ I uzdahnula si pomalo razočarano – ili je to samo meni tako zazvučalo? Toga sam se trenutka nedavno sjetio i odlučio slijediti tvoj primjer: uzet ću osobu koju mi pošalju zvijezde, što u ovoj konkretnoj situaciji znači da se nećemo raspitivati, preko prijatelja i poznanika tražiti nekog suvislog, nego ćemo raspisati javni natječaj – eto, to sam predložio odboru, sazvao sam sjednicu samo radi toga. Svi su se složili pa smo odmah sastavili tekst i objavili ga takoreći sutradan. Javilo nam se mnogo ljudi, kao što se moglo i očekivati. I sad pregledavam prijave, razdvajam ih na dvije hrpe: s ovima ću razgovarati, s onima neću. Deset kandidata, odlučio sam, toliko ću ih pozvati na razgovor. Lijep okrugao broj, ni prevelik ni premalen, omogućuje izbor bez pretjeranog rasipanja energije, no pitam se bi li baš svi trebali biti žene. Ali ne, mislim da ne bi – nisam li ja dokaz da ne bi? Naravno, prijavilo se više žena, ali ima i nešto muškaraca – možda bih trebao održati isti omjer? Da, to bi pojednostavilo stvar. Premda kvaliteta prijave, načelno, nema veze sa spolom, to jest, ne bi trebala imati – ili bi baš trebala u ovom slučaju? Ne znam, pitam se, zaplićem se, no ne treba se zaplitati nego požuriti. Jer će sve to skupa ionako potrajati. Jer ja ne mogu primiti više od dva kandidata tjedno. Jer čovjek kojemu je polovica srca umjetna ne može dan za danom podnositi stres. Jer, jer, jer. Puki izgovori, čujem te kako frkćeš na moja opravdavanja, naivno odgađanje neizbježnog! No ne možeš reći da nisam sve lijepo izračunao i rasporedio: postupak izbora bit će gotov do 1. 11., nakon toga slijedi šest mjeseci probnog roka i onda, ako bude sve u redu, ja se povlačim u mirovinu, a izabrana osoba preuzima tvoje kraljevstvo. I što se tome može prigovoriti?