SAN O KLISURI

Ne bi mogla točno reći kad je počela bježati u snove. Možda onoga jutra kada se, pripremivši Martinu doručak, vratila u krevet i uspjela ponovno zaspati. U snu je svijet bio obojen dubokim bojama.

Postojala je smeđa soba, prostor topline koji je tako nazivala premda nije uvijek bio smeđ i nije uvijek bio soba. Ono što se u tom prostoru ponavljalo bila je svečanost i bio je osjećaj dobrodošlice. Nikad nije točno znala što se slavi, nikad nije stizala na početak. No vrata su se otvarala, ljudi su razgovarali, smiješili joj se ne prekidajući razgovor u kojemu bi se i za nju lako našlo mjesta. No ona je prolazila, išla iz sobe u sobu, premda je sve bio samo jedan prostor prisnosti. Imala je vodiča koji bi je prijateljski zagrlio, imala je ljubavnika do kojega nikad nije uspijevala stići, ali je pouzdano znala da ide prema njemu i da je on čeka. Voljela je taj san, pokušavala se vratiti u njega. Moralo bi ih biti moguće nekako prizvati, mislila je, no snovi su imali vlastiti život.

Svijet budnosti postajao je sve bezbojniji. Navlačila je na sebe ispranu odjeću za kuću, nije bilo potrebe ni za čim drugim, ni izlazeći zapravo nije nikamo izlazila. Izblijedjele sive samterice smjenjivale su se sa zelenima, zeleni pulover sa sivim. Kad je bilo moguće izbjeći odlazak do supermarketa, provela bi cijeli dan u frotirskoj pidžami koja je također bila isprana, izblijedjela. Kao lice koje bi je dočekalo u zrcalu. Ostavljala ga je, prepuštala zrcalu, nije ga pokušavala ponovno prisvojiti malim gestama njege i uljepšavanja.

Obavljala je samo najnužnije, zatvarala kutiju s mueslijem, vraćala mlijeko u hladnjak. Promatrala dizalicu iza kuće preko puta, činila joj se povezanom s vlastitim životom, taj njen bešumni, zagonetni, naizgled besmislen pokret i povremeno potpuno zaustavljanje. S njenog prozora nije se vidjelo gradilište, samo ta narančasta naprava sa svojim preteškim utegom. I jedino stablo u ulici, golo i mokro, glatke tamne grane pred sivom fasadom, još jedan njen samotni odraz.

Sredinom dana njen sin, njeno tiho dijete, donosio je malo života u stan. No postajalo joj je sve teže razgovarati. Nije mu imala što ispričati, sve što joj se ikada desilo već mu je ispričala, nije htjela ponavljati iste priče poput starih ljudi. Više joj se ništa nije događalo, čak ni najsitnije stvari. Nije se pokvario bojler, ptica se nije zaletjela u prozor, nitko od prijatelja nije joj ispričao nikakav beznačajni događaj. Kako je bilo u školi, ponavljala je svoje pitanje, osjećajući da ga ono udaljava od nje umjesto da joj ga približi.

Postojao je i san s vlakom, negdje na rubu noćne more. U tom snu bili su razdvojeni, putovali na pogrešnu stranu, nebo iznad vlaka bilo je ljubičasto. Išla je kroz vagone tražeći Martina, a krajolik kroz koji je vlak išao postajao je sve čudniji. Izgubila sam dijete, govorila je, a pogledi s kojima se sudarala bili su neprijateljski i prezrivi. Ponekad bi ga uspjela naći, no san bi ipak ostao visjeti nad danom kao prijeteći oblak. Trebalo ga je poništiti drugim.

Mladen je dolazio kući još kasnije. Polako se širila pukotina koja je nastala njenim zadržavanjem kod kuće nakon Božića – valjda je tada nastala, ali možda i prije, možda mnogo prije. Kad ga je pitala, uzvratio je protupitanjem, o čemu ti govoriš. Ali kasnio je na večeru. Najprije ga je čekala, zajedno s Martinom, zatim podgrijavala ostatke hrane samo za njega, na koncu samo ostavljala jelo u kuhinji, povlačila se u san. Prošao bi cijeli tjedan, a da su se vidjeli samo ujutro, dok se on, uvijek jednako metodično, spremao za odlazak na posao, a ona se pokušavala otresti sna. Zar me on ne vidi, pitala se, zar ne vidi što mi se događa s licem? Seks je postajao rjeđi, no činilo se da Mladen ni to ne primjećuje.

Sanjala je lavove. Sanjala je neznanca koji je voli. Sanjala je nevidljivo zrnce koje je ispalila iz nekog oružja-igračke i slučajno srušila cijeli grad. Prva kutija s trideset tableta za spavanje bila je prazna. Ono što nema kod kuće, čovjek ima pravo potražiti drugdje, rekao je jednom Mladen. Istina, mislila je, drugdje tražim ono što nemam tu. Osim što to drugdje ne postoji.

Mladen je najavio trodnevni poslovni put.

… …

“Sivo kišno jutro, toplina radijatora, toster. Više ništa.”

“Mraz na krovovima, sićušni pauk na stolu. Ovdje nema ničega i svaki trud je uzaludan.”

Na stolu je stajao blok papira za pisma, prekriven starim novinama koje nije ni pokušala čitati. Na prvom listu u bloku bili su počeci nečega što je trebalo biti, ali nije bilo, nije moglo biti pismo njenom ocu niti ikom drugom. Ponekad bi maknula novine i dodala nov redak. Onda bi opet novinama sakrila blok. Nije htjela da itko čita njene rečenice. Ni sama ih nije čitala. Ipak, kad bi uspjela nešto napisati, činilo joj se gotovo kao da je obavila neki posao.

“Podigli su žicu pod krov, a ja ne smijem pasti. Nategnuli su je tako da moram mjesecima hodati ne videći drugu obalu. “

“Ovo je pustinja sa šarenim, naturidentische kulisama, a tlo je uvijek pola metra ispod onoga po čemu se čini da hodam.”

“Prozirna plastika koja omotava voće i povrće nikada ne žuti, ne opada. Ali voće ispod nje…”

“Ecoeurant. Riječ za danas.”

“Ne smiješ reći da, ne, crn, bijel. Govorim sivo.”

“Htjela sam tako, valjda. A ovo je cijena.”

“Navikla na dozvole, zar je trebaš za spust do crne vode? “

“Radi ispravno, pa će doći i nagrada. Ali neće. Jer ne zaslužuješ.”

“Utonuti u jutro. Natjerati stolac da dotakne nogama pod.”

“Kapi mlijeka na stolu, izvorska voda u boci, pleteni podmetač za vruće lonce. Zapisujem, ostavljam ih gdje jesu.”

“Slova, kao sluzavi trag koji ostaje za pužem.”

… …

San o klisuri također je bio noćna mora.

Grad nije bio onaj koji je trebao biti, mjesto gdje je pozvana na neki poslovni skup, velegrad u kojemu žive njeni prijatelji. I teško je bilo izabrati stranu na koju će krenuti. Postoji hotel, postoje kuće, ali sve je čudno i rasuto. Ona hoda i hoda, a kad napokon odustane od potrage za gradom koji joj treba, oko nje je divljina. Kamo god krenula, sve više pustoga tla, kržljavog sivo zelenog bilja, i grad je već negdje daleko iza nje. Ipak je išla dalje. Trebala bi stići nekamo, s one strane litice, a ta litica strši visoko, krivudavo, prijeteći se nadnosi nad ionako prijeteći krajolik. Previše jasno ocrtava se prema nebu, previše jarka, previše prisutna granica. Možda ne bi trebalo prijeći na drugu stranu, sigurno ne bi, ali ona prelazi, prolazi pokraj litice, to nije prijevoj, ne treba se penjati, treba samo proći, protrčati kroz nevidljivu prepreku vlastitog straha, sigurnosti da će se klisura srušiti po njoj. S druge strane nezemaljski krajolik smeđ je i ljubičast i ona zna da ne bi trebala biti tamo. Zna, premda gubi dah od ljepote prizora. To je druga zemlja, druga strana, drugo. Još nekoliko koraka, još – no prostor je jači od nje, stvara goleme bijele ptice koje lete ravno na nju, prekasne i opasne tjeraju je natrag, natrag i ona trči pokraj klisure koja se počinje rušiti, natrag u prostor u kojemu postoji bar nešto nalik ljudskim boravištima.

Probudila se umorna od noći. S unutarnje strane vida ostali su otisci litice, otisci bijelih krila koja su je dodirnula. Kad mora prođe, možeš ju čak i voljeti, mislila je. Toga je dana prvi put ujutro popila tabletu da bi se vratila u san.

 

BIJELI KUNIĆ

– Sve sam smislio – rekao je Felipe. – Potpuno je nemoguće da nas itko primijeti.

– Šališ se.

– Ne, ozbiljno. Uzet ću onaj svoj školski ruksak na kotačićima, podići poklopac i strpati ga unutra prije nego što prodavačica primijeti.

– Ja to ne mogu.

– Ti ne moraš. Samo pričaj s njom. Ali ne o kuniću.

– O čemu?

– O bilo čemu.

– Znaš da ne mogu samo tako pričati na njemačkom, neću dobro razumjeti što mi govori.

– Neće primijetiti. Dovoljno je da se smješkaš i klimaš glavom.

– Felipe…

– Smislit ćemo nekoliko rečenica, uvježbati ih, vidjet ćeš, to je sasvim sigurna stvar.

Felipe nije smislio samo nekoliko rečenica, nego cijeli razgovor o tropskim ribama. Koliko ih se može držati u onakvom akvariju? Kako se pročišćava voda? Ne mogu to reći, komplicirano je. Dobro, onda, što im sve treba za život. Pogledat ćeš one slike koje se stavljaju straga na staklo, i biljke, i igračke. Potonuli brod, kostur, koralje. To smo već jednom gledali. Kao da se ona toga sjeća, uz toliko djece koja zalaze u dućan. Ali mi smo bili toliko puta, sigurno nas je zapamtila. Tim bolje, nećemo joj biti sumnjivi. Ja to ne mogu… Moraš samo pričati o ribama, to nije teško. Pričaš o ribama i gledaš je u oči, ako ipak primijeti, ja ću biti kriv, ti nemaš ništa s tim. Osim što me neće primijetiti.

Malo pomalo priča je zvučala sve prihvatljivije. Jedna od kuća u nizu je prazna, sakrit ćemo ga u njeno dvorište. I dolaziti svaki dan. Tamo ima dovoljno trave, a vodu ćemo mu donijeti, to nije teško. Bit će mu mnogo ljepše nego u dućanu, bit će mu mnogo ljepše nego što bi mu bilo u stanu nekog razmaženog klinca. Kao što je na primjer Thomas. Da, rekao je Martin, a pred očima mu je zatitrao nedodirljivi Thomasov vlak, cijela ona plavo žuta soba puna uredno složenih igračaka. Tamo bi kunić sjedio u gajbi, okružen zabranama. Zbog te slike pothvat odjednom više nije bio krađa nego spašavanje. Dobro, rekao je, razgovarat ću s prodavačicom o ribama. Ne boj se, na početku ću ti pomoći, rekao je Felipe.

Izabrali su petak, premda je Martin petkom poslije škole najradije odlazio u radionicu glazbala, napola očekujući sat violončela; petkom je Carlos obično radio sam, Martin se nije morao boriti s osjećajem vlastite suvišnosti koji ga je obuzimao pred starim majstorom. Ali Felipe je zaključio da je petak najbolji za njihov pothvat, jer su ranije gotovi s nastavom i jer bi moglo biti i druge djece u dućanu. Tim je veća šansa da te netko vidi, primijetio je Martin. Bitno je da me prodavačica ne vidi, ostale nije briga, ustvrdio je Felipe, poput iskusnog lopova, spasitelja patuljastih kunića. I sve je počelo sasvim onako kao što su predvidjeli.

– Mog prijatelja zanimaju akvariji – rekao je Felipe umiljato.

– Vas dvojica ste već bili kod mene – rekla je ljubazna prodavačica.

– Da, raspitivali smo se. Ali sad su njegovi roditelji odlučili da će mu kupiti akvarij za rođendan, koji je sljedeći tjedan. Pa bi on htio znati sve što treba znati o ribama. Jer će se morati sam brinuti o njima, to je uvjet.

Sve je zvučalo gotovo kao istina; zaista mu je sljedeći tjedan rođendan, zaista bi volio znati kako funkcioniraju te naprave u akvariju.

– Svatko se mora sam brinuti o svojim životinjama – rekla je prodavačica poučno. – Ali tu i tamo morat će ti ipak pomoći netko od odraslih.

Martin se smješkao i klimao glavom.

– Hoćeš li toplovodne ili hladnovodne ribe?

– Toplovodne! – objavio je Felipe, a Martin se i dalje smješkao i klimao glavom.

– Onda je za tebe najbolji akvarij koji ima ugrađenu pumpu i grijanje. Moraš samo redovno mijenjati filter, a to nije komplicirano. I hraniti ih moraš, naravno…

Prodavačica je počela tumačiti i sve se odvijalo otprilike onako kao što je Felipe predvidio. Martin se trudio, uspio je izreći nekoliko jednostavnih pitanja, a Felipe se korak po korak povukao natrag prema ulazu u prodavaonicu, gdje su se nalazili i kunić i školska torba koju je odložio pokraj kunićeve gajbe. No nije primijetio čovjeka koji je u međuvremenu ušao u prodavaonicu i zastao pokraj krletki. Zato je čovjek primijetio njega kako podiže plastični poklopac odjeljka s kunićem, neustrašivo, zaboravljajući sve oko sebe, hvata životinju koja mu je pokušavala izmaknuti i napokon je stavlja u torbu na kotačićima.

– A što ti to radiš, mali? – odjeknuo je glas i odmah prizvao prodavačicu.

– Ništa, idem kući – odvrati Felipe problijedjevši.

– Ne, ne ideš. Bar ne s tom torbom.

– Zašto ne?

Bio je to očajnički pokušaj dobivanja na vremenu.

– Jer u torbi imaš nešto što nije tvoje.

Prodavačica je pogledala jednog pa drugog i podigla poklopac torbe.

– Mali lopovi! Tko bi mislio!

– Mi nismo htjeli… – počeo je Felipe, no nije znao dovršiti rečenicu. Martin je počeo drhtati, u želucu se zakovitlao vrtlog mučnine.

– Evo ga, tu je… – rekao je Felipe na rubu suza. – Nismo ga uzeli.

– Zbilja nevjerojatno! – rekla je prodavačica. – A ja uopće ne bih primijetila, ne bi mi palo na pamet…

– Kako bi bilo da gospođa sad pozove policiju? – upitao je ozbiljni muškarac.

– Nismo ga uzeli – ponovi Felipe jedva čujno.

– Htjeli smo ga spasiti – rekao je Martin.

– Spasiti? Zašto? – upitala je prodavačica

– Da bude slobodan – šapnuo je promuklo, i nije bilo siguran je li dobro formulirao odgovor.

– Vi znate kako se to zove? – upita hladno muškarac. – To se zove krađa, vas dvojica ste dovoljno veliki da biste to znali. Ne znam kako je tamo odakle ste vi došli, ali  u ovoj zemlji krađa se kažnjava.

Na trenutak je zavladala tišina, prijeteća, grozna tišina u kojoj su se obojica osjećali osuđenima na neki strašan oblik propasti.

– Ne, neću zvati policiju – rekla je prodavačica. – Napokon, to su samo djeca.

– Kako hoćete – rekao je čovjek prezrivo. – Ali ta djeca će odrasti i postati kriminalci. Rano su počeli. Još su k tome lukavi, jedan odvlači pažnju, drugi krade. Pazite što vam kažem, za deset godina…

– Razumijete da to niste smjeli učiniti? – prekine ga prodavačica.

Obojica su klimnuli glavama.

– Onda sami vratite kunića gdje je bio i idite kući.

– Mogli biste ih bar pitati za imena – rekao je muškarac, a dječake je zapljusnuo novi val strave.

– Neću ih ništa više pitati – rekla je prodavačica; sama je izvadila kunića iz torbe, shvativši da njih dvojica to nisu u stanju učiniti. – Mislim da im je dovoljno.

– Uostalom, imena su na torbama. Felipe Cabral, je li? – nastavio je čovjek neumoljivo. – I Martin Jelinki, dobro da znamo. Zanimljivo je to, vrlo zanimljivo…

– Idite kući – rekla je prodavačica, a oni su se plaho provukli između nje i visokog muškarca, prema vratima.

– Nemojte misliti da ćete se samo tako izvući – dodao je muškarac, a njegove su riječi krenule za njima.

 

Hodali su bez riječi glavnom ulicom. Martin je pokušavao svladati drhtanje; koljena ga nisu slušala. Odjednom mu je bilo hladno, jako hladno, premda je ulica bila obasjana suncem.

– Što misliš, je li zapamtio naša imena? – upita Felipe.

– Ne znam.

– Tvoje nije točno pročitao.

– To je svejedno. Ako ode na policiju…

– Ne može…

– Dovoljno je i jedno ime.

– To nije njegov kunić. A ona je rekla…

– Meni je zlo.

– Smiri se, ne možeš povraćati na ulici…

Ne, nije mogao povraćati na ulici. Ali nije mogao ni otići kući, nije mogao nikamo. Hodali su u krug po pješačkoj zoni, pokušavajući se smiriti. Felipe je smišljao opravdanja i utješne priče, no Martin ga nije slušao. Borio se s mučninom koja se vraćala u valovima.

Što ti je, čuo je mamino pitanje već na vratima, kroz mučninu, kroz vrtoglavicu, i gdje si bio tako dugo. Pusti me na miru, rekao je, povukao se u svoju sobu i pokrio preko glave. Ušla je k njemu, sjela na krevet i čekala. Bio je sasvim, sasvim miran, trudio se zaspati. Onaj tko spava ne može odgovarati na pitanja, onaj tko spava nije ni za što kriv. Hoćeš li jesti, upitala ga iz daljine. Nije odgovorio. Reci mi, molim te, što se dogodilo. Šutio je, trudio se duboko disati, ne treptati nimalo, ovladati svim znakovima po kojima bi ona mogla znati da je budan i na rubu suza. Ležao je ukočeno, nepomično, zgrčen i stisnut, sve dok nije duboko uzdahnula i otišla. Onda je zaista potonuo u kratak san.