PIŠEM TI IZ DALEKE ZEMLJE

nagrada za zbirku pjesama u prozi “Tea Benčić Rimay” 2021.
uži izbor za nagradu “Tin Ujević”

“Naslovna sintagma Pišem ti iz daleke zemlje temeljni je i provodni motiv cijele zbirke koja se sastoji od 57 pjesama i dodatka na kraju, naslovljenoga Umjesto prologa, koji se može shvatiti kao svojevrstan ključ za čitanje i razumijevanje ovih pjesama na semantičnoj i formalnoj razini. (…) Iako je autoričin stilski instrumentarij utemeljen na subjektivnim emocijama po kojima je lirika prepoznatljiva (ono što ne sadrži nikakvu emociju naprosto nije poezija), ove pjesme izlaze izvan okvira subjektivnosti, privatnosti, i određuju se prema suvremenosti u socijalnom, egzistencijalnom i aspektu umjetničkoga stvaranja, istodobno uspostavljajući vezu s tradicijom i s duhom vremena i prostora u kojem su nastale.”
(iz obrazloženja nagrade, Božica Vuić)

 

1.

pišem ti iz daleke zemlje – možda misliš da su razdaljine uvijek iste, ali nisu, danas se daljina rastegnula gotovo do pucanja, još malo i neće biti moguće više ništa reći –

pišem ti iz grada u kojemu ljudi ostavljaju kućne biljke na otvorenim prozorima svojih napuštenih stanova, u kojemu se s razrušenih zabata viju crne cerade, iz grada velike okrhnutosti – no nije o tome priča koju ti želim ispričati dok daljina još nije postala prevelika – ili jest?

pišem ti iz daleke zemlje u kojoj su ukinuti ogrtači, kaputi, sidra i utezi, možeš li to zamisliti? – sjeverni vjetrovi odnose one koji su previše lagani, prizemljuju ih, bacaju bilo kamo – pretjeruješ, reći ćeš mi, a ni vjetar ne puše uvijek sa sjevera – ali vjeruj mi, ovdje se može dogoditi da se uhvatiš za zid, a on ti se pod prstima pretvori u bodljikave suhe trave – o tome je priča

 

2.

pišem ti iz daleke zemlje iz koje ne mogu otputovati, koliko god putujem, ne uspijevam prijeći njene granice –

nazivam je pograničjem, kao da bi to moglo prizvati neki granični prijelaz, no ona odolijeva –

zemlja kao i sve druge, reći ćeš? – no imaš dovoljno iskustva da znaš kako ne postoje dvije iste – ovdje se ne miješaju kopno i more igrajući se pijeskom – i tek se ponekad pojavi neka planina s koje se širi malo bolji pogled –


radilo bi se o bijegu – vjerojatno je zato nemoguće otputovati

 

 3.

pišem ti o jednostavnim stvarima, jer se tako najlakše svladavaju udaljenosti –

kad kažem more, susrest ćemo se u toj riječi, kad kažem rijeka, dogodit će se isto, jer ne bismo mogli živjeti bez vode koja nije slana –

i kad ti počnem opisivati čega sve ima na nebu, možemo još malo boraviti u istoj riječi, premda je kod tebe nebo drugačije visine i bit će da ga ne zapljuskuje miris lipa ovako snažno kao naše –

eto, sad postoji pitanje na koje mogu čekati odgovor: kako je kod vas to s lipama?

 

4.

pišem ti iz daleke zemlje čiji jezik ne znaš pa sve moram prevoditi – oduvijek prevodim, prevodim, prevodeći mijenjam, pitam se: je li ovako točnije?

to je zemlja prosiktanih prijetnji, kažem, zemlja noćnih rušilačkih pothvata, zemlja hladnog, ledenog oružja, sasvim obična zemlja, da?

skupljaš moje sličice, pokušavaš sastaviti, usrdno se trudiš, letiš ovamo-onamo svojim zlatnim letjelicama, no i tvoja zemlja ima rastezljive granice, spiralan zračni prostor koji neprestano uvire u neku nedohvatnu sredinu –


zvala sam je i zemljom vulkana, no to nije bila ona nego na istom mjestu neka druga

 

5.

to je malena zemlja, zemlja kamenčića – no vrlo su lijepi: zeleno u tankim delikatnim slojevima, jarko plavo s odsjajima, blijedo ružičasto prošarano crnim – tko ih ne bih gledao? – problem je samo u tome što su maleni i nestabilni, previše izloženi potkovanim cipelama –

jer ti koraci mogu se pojaviti bilo kad, premda živimo kao da nikad neće doći, premda govorimo: postoji zaštita –

ovo je zemlja u kojoj nema zaštite – zato je ovo i zemlja odlazaka, unatoč njezinim elastičnim granicama – i vidiš, možda je lako posegnuti za alatom koji bi ih mogao probiti, učiniti da se ispuše ta tijesna unutrašnjost – ali nije svatko kadar posegnuti –

 

6.

pišem ti iz daleke zemlje i zato pisma moraju biti i o moru –

more je uvijek beskrajno, uvijek otvoreno, zar ne? – no previše je daleko odavde pa se lako dogodi da se zgruša u neku nepomičnost –

zato nam toliko znači taj šušanj vjetra u krošnjama kad se lišće razraste i postane gotovo plavo – šuštanje koje raste i raste, sve dok ne preplavi ulicu i grad, pa se čini da se i kuće ljuljaju kao morske trave na dnu –

no svi sretni prizori mogu nestati jednako proizvoljno kao što su nastali  

 

7.

ovo je zemlja u kojoj se stvari događaju naglo i bez pravila – i nije uvijek moguće predvidjeti razorne pohode – mislimo da smo uvježbali vještinu predviđanja, ali se uvijek iznova pokaže da su neki dijelovi slike nedostajali, ostajali skriveni, i tek kad je gotovo, kad se dogodilo, kažemo: pa da, mogli smo to i očekivati –

ne znam je li i kod tebe tako – ili stvarnost ima manje skrivenih dijelova?

možda je to razlog našoj ljubavi prema čvrstim i prozirnim predmetima – svakako ih, međutim, treba uzeti na vrijeme, i stakalca, i bočicu za tintu, i ogrlicu od crveni perli, i maleni sat koji nikada nije išao, i špekule dubokih boja, i jantarnu piramidu – strpati u džepove prije nasrtaja – kako bi se pogled imao u čemu smiriti, bez obzira na sve drugo –

 

8.

ne znam kakve su kod tebe rijeke – ovdje teče jedna koja čuva odraze onoga što je oko nje bilo, a više nije – što veća dubina, to stariji odrazi – i toliko je mirna da možeš u nju stati koliko god puta te volja, ako se usuđuješ –

jer velik je to rizik: ako ti uhvati stopala svojom bezvremenošću, ostat ćeš zauvijek među odrazima prvobitnih šaši i rogoza – opasna oštra močvara umjesto jasno ocrtanih obala!

i ako te rani nekom od skrivenih zelenih oštrica nikad nećeš prestati krvariti

 

9.

ponekad se čini da k nama silazi neko golemo ali ne i beskonačno biće s neizbrojivim dlanovima i nudi kukuljicu za noć –

ali što ćemo s nasiljem, pitamo, a ono nemušto šušti i leluja –

u nepostojanju odgovora svatko čita drugi odgovor –

zatim se opet pojavljuju ulice, krovovi izviruju između krošanja, jer je grad građen tako da kuće budu visoke kao stabla –

stablo raste dokle može, kuće rastu samo u sjećanju? 

 

10.

zna se dogoditi da niknu blatna jezerca i uokolo mreža neonskih putokaza: bljeskaju, pozivaju, pokazuju, premda nemaju kamo pokazivati –

onda se voda razbistri, otvori se vertikalan prostor i sve izgleda jednostavno,
ali ne: u tu bistrinu ne možeš stati, ne možeš odnijeti ni jedan od portreta što ih je jezero nacrtalo svojim dubokim strujama –

pišem ti iz zemlje nepouzdanih staza – zovemo ih i cestama, ulicama, prolazima, putovima – predviđene su za kretanje – ah, ne mogu ti sad ispričati sve o tome tko, kad i kako! – no zna se dogoditi da kretanje odjednom postane otežano, čak i kad nema vode –

i nisu brda to što se odjednom ispriječi na putu i počne tjerati koljena da se savijaju, nego oplate za beton, šalunzi od neuglačanih dasaka – ni ne dodirneš ih, a već ti se zabadaju u prste –

i onda se koraci nastavljaju, a tijelo ne može za njima pa dolazi do čudnih zastoja koji znaju trajati i trajati – blatna jezerca i njihov neon mnogo su manje naporni –

ponekad prolaze i teška vozila od kojih staze potonu dublje, no to ih još uvijek ne čini posve neupotrebljivima

 

11.

pišem ti iz daleke zemlje za koju neki od nas – jer bit će da se ne radi samo o meni? – izmišljaju imena – ona ih prihvaća pa odbacuje – znam, svako je ime previše kratko, no ipak igram tu igru – ona-koja-se-ne-zove, predlažem i ne dobivam odgovor –

sasvim sigurno je neću zaboraviti, jer taj prostor se ponavlja – ali što se ponavlja, što o njemu mogu reći osim da je danas plav? – i da se ništa ne zadržava dugo na tom plavom tlu, čak ni prašina –

kraj svijeta? odakle bi se drugo moglo pisati?