Kao pjesnikinja dokazano vješte ruke, Sanja Lovrenčić skicira tajanstvenu junakinju. Tko je ona? Nakon čitanja, na nama je da zaključimo. Ili da je ostavimo da se još dugo oblikuje u nama. Jer ova zbirka pjesama računa na suradnju onoga koji pomno gleda i sluša, znatiželjna čitatelja osjetljiva na jezik i njegov onkraj. Sanja Lovrenčić poziva nas na pustolovno pjesničko putovanje kroz pjesme-epizode jedne posve osobite, nikada dokraja iskazive ili pak oštro iscrtane protagonistice, a s čijim se veseljima, dvojbama, uvidima i rezignacijama s lakoćom suživljavamo. (iz pogovora Dorte Jagić)

(mnogostruka)

bila jednom jedna žena koja je spuštala visak u more ne bi li se izokrenulo

koja je osluškivala pomoću lijevka od zlata, sve dok joj more ne bi ušlo u uho, kroz uho u palaču

koja je pokušavala ostaviti otiske prstiju u vodi

(cvijet za cvijet)

ah, malena cvjećarica nudi svoje mrazne ljubice:

išla je po njih u duboku šumu, u duboko deblo, duboku kuću,

išla je po njih na dno mora, išla išla išla  – o bože, koliko idenja! – uvijek se vraćajući, nikad ne prestajući –

i sad moli: mala trampa-razmjena, nešto za nešto, za nešto bilo što, sićušan zlatnik koji će spustiti u džep, makar da nestane, rastopi se neotporan na sve vrste mraka –

cvijet za cvijet, molim lijepo, jer sve je jedno i ne može se živjeti ne živeći

(prozori)

zatim je došao trenutak da sjedi iznad grada i broji prozore

a između prozora, u prozorima i onkraj prozora izvirivalo je lice –

ne smiješ pustiti pogled da ga slijedi, glasilo je pravilo koje je udahnula u trenu kad su se nebeski diskovi pokrenuli, no bilo je teško vladati očima –

slijedila ga je, izbjegavala, lovila u svojoj izabranoj nijemosti – širokim kistom brisala, izvlačila na vidjelo –

no prozori su ostajali neizbrojani i trebalo je počinjati iz početka –

iz početka koji se uvijek iznova gubi između očiju, u kutu usana ili gdje već –

(biraj!)

svakog jutra otvara kovčežić s oružjem za dvoboj:

biraj! kaže jutro njezinim glasom

ah, koliki asortiman u malenom kovčegu!

imaš ljigavce, gumene palice, šećerne kamenčiće, bumerange reciklirane,

i ozbiljnije stvari zaodjevene u nevidljivost –

zatim?

sabrati se, izoštriti pogled-naslijepost, posezati sve dok ne uhvati

svoj lijepi kristalni bodež

(množeći rijeku)

i još ona koja je množila rijeku, jednu pretvarala u šest –

naporan posao, nesagledivo dugotrajan, to kopanje korita i korita

i budući da je bila vrlo, vrlo temeljita, sadila je vodene trave po strogo utvrđenom planu, no vode u izvoru nije bilo dovoljno, jednostavno nije –

mislila da mišlju može riješiti, mislila vodu u kamenu u nebu u svim bijelim stvarima – zviždaljke je izrađivala da joj prsti ne budu besposleni, za svaku rijeku jedna zviždaljka, no vode nije bilo dovoljno, jednostavno nije –

ne, ne potoci! što će mi šest potoka umjesto jedne rijeke!

objašnjavala je svojim letećim životinjama uzalud se nadajući da će joj priteći u pomoć tako bestjelesne –

i trebat će zatrpati, i trebat će se odreći –

ali kojega od tih suhih korita, svoje dječice od zraka, svojih posteljica od zemlje?

(boja vode)

početkom jeseni sklapa kišobran, pušta da je rastopi kiša

(gradovi i predgrađa)

ona polazi – izlazi – iz razrušenog grada – sada mi dajte drugi!

prostora je malo, možeš dobiti zaselak neizvjesnih granica –ne, ne granice! – gabariti? – koješta, broj kuća! – jedna do nijedna – ne, to su posve pogrešni pregovori, bijele košulje, plavo nebo, to je moj zaselak –

ona izlazi iz razrušenog predgrađa – ne može se reći da je to bila neka veličanstvena arhitektura, veličanstvenost je drugdje – hajde, izmisli još jednu palaču, ne uvijek tu kućicu od lišća!

ona gradi kućicu od lišća, no ni to nije baš jednostavno – previše? premalo? – glatko i prazno od tog materijala ne može –

ona izlazi iz razrušenog grada i stavlja crn povez preko očiju – ah, zanosna prohladna svila poništava ograničenost tih prizora! – otvara oči, gleda u crnu svilu: uzorak koji zaustavlja

(novo ime)

u najduljoj noći

traži novo ime koje će je zakriliti:

u njemu mora biti život iz stabljika i voda s izvora 
i more sa svim svojim smjerovima 
i jezero u kojem se skriva pjesma svijeta –
i krute zimske trave i opalo lišće u svim bojama 
topao životinjski dah

i krljušti, perje, čaporci, krilatost, i-let-i-pjev 
prsti u glini 
sve tkanine sa zelenog razboja

osluškivanje: zar slavuj? već kukavica? jesu li se vratile divlje patke –
listovi – listići – listanje – listje –
suglasje, klasje –
otisci, ljušture, tragovi, mineralna tvrda obojenost 
mjesečeva staza preko grada
disanje, disanje

 
širi izbor za nagradu “Kamov” 2021.

prikaz Andrijane Kos Lajtman

prikaz Tomislava Augustinčića