Skica za junakinju

Kao pjesnikinja dokazano vješte ruke, Sanja Lovrenčić skicira tajanstvenu junakinju. Tko je ona? Nakon čitanja, na nama je da zaključimo. Ili da je ostavimo da se još dugo oblikuje u nama. Jer ova zbirka pjesama računa na suradnju onoga koji pomno gleda i sluša, znatiželjna čitatelja osjetljiva na jezik i njegov onkraj. Sanja Lovrenčić poziva nas na pustolovno pjesničko putovanje kroz pjesme-epizode jedne posve osobite, nikada dokraja iskazive ili pak oštro iscrtane protagonistice, a s čijim se veseljima, dvojbama, uvidima i rezignacijama s lakoćom suživljavamo. (iz pogovora Dorte Jagić)

   

(mnogostruka)

bila jednom jedna žena koja je spuštala visak u more ne bi li se izokrenulo

koja je osluškivala pomoću lijevka od zlata, sve dok joj more ne bi ušlo u uho, kroz uho u palaču

koja je pokušavala ostaviti otiske prstiju u vodi

 

(cvijet za cvijet)

ah, malena cvjećarica nudi svoje mrazne ljubice:

išla je po njih u duboku šumu, u duboko deblo, duboku kuću,

išla je po njih na dno mora, išla išla išla  – o bože, koliko idenja! – uvijek se vraćajući, nikad ne prestajući –

i sad moli: mala trampa-razmjena, nešto za nešto, za nešto bilo što, sićušan zlatnik koji će spustiti u džep, makar da nestane, rastopi se neotporan na sve vrste mraka –

cvijet za cvijet, molim lijepo, jer sve je jedno i ne može se živjeti ne živeći

 

(prozori)

zatim je došao trenutak da sjedi iznad grada i broji prozore

a između prozora, u prozorima i onkraj prozora izvirivalo je lice –

ne smiješ pustiti pogled da ga slijedi, glasilo je pravilo koje je udahnula u trenu kad su se nebeski diskovi pokrenuli, no bilo je teško vladati očima –

slijedila ga je, izbjegavala, lovila u svojoj izabranoj nijemosti – širokim kistom brisala, izvlačila na vidjelo –

no prozori su ostajali neizbrojani i trebalo je počinjati iz početka –

iz početka koji se uvijek iznova gubi između očiju, u kutu usana ili gdje već –

 

(biraj!)

svakog jutra otvara kovčežić s oružjem za dvoboj:

biraj! kaže jutro njezinim glasom

ah, koliki asortiman u malenom kovčegu!

imaš ljigavce, gumene palice, šećerne kamenčiće, bumerange reciklirane,

i ozbiljnije stvari zaodjevene u nevidljivost –

zatim?

sabrati se, izoštriti pogled-naslijepost, posezati sve dok ne uhvati

svoj lijepi kristalni bodež

 

(množeći rijeku)

i još ona koja je množila rijeku, jednu pretvarala u šest –

naporan posao, nesagledivo dugotrajan, to kopanje korita i korita

i budući da je bila vrlo, vrlo temeljita, sadila je vodene trave po strogo utvrđenom planu, no vode u izvoru nije bilo dovoljno, jednostavno nije –

mislila da mišlju može riješiti, mislila vodu u kamenu u nebu u svim bijelim stvarima – zviždaljke je izrađivala da joj prsti ne budu besposleni, za svaku rijeku jedna zviždaljka, no vode nije bilo dovoljno, jednostavno nije –

ne, ne potoci! što će mi šest potoka umjesto jedne rijeke!

objašnjavala je svojim letećim životinjama uzalud se nadajući da će joj priteći u pomoć tako bestjelesne –

i trebat će zatrpati, i trebat će se odreći –

ali kojega od tih suhih korita, svoje dječice od zraka, svojih posteljica od zemlje?

 

(boja vode)

početkom jeseni sklapa kišobran, pušta da je rastopi kiša

 

(gradovi i predgrađa)

ona polazi – izlazi – iz razrušenog grada – sada mi dajte drugi!

prostora je malo, možeš dobiti zaselak neizvjesnih granica –ne, ne granice! – gabariti? – koješta, broj kuća! – jedna do nijedna – ne, to su posve pogrešni pregovori, bijele košulje, plavo nebo, to je moj zaselak –

ona izlazi iz razrušenog predgrađa – ne može se reći da je to bila neka veličanstvena arhitektura, veličanstvenost je drugdje – hajde, izmisli još jednu palaču, ne uvijek tu kućicu od lišća!

ona gradi kućicu od lišća, no ni to nije baš jednostavno – previše? premalo? – glatko i prazno od tog materijala ne može –

ona izlazi iz razrušenog grada i stavlja crn povez preko očiju – ah, zanosna prohladna svila poništava ograničenost tih prizora! – otvara oči, gleda u crnu svilu: uzorak koji zaustavlja

 

(novo ime)

u najduljoj noći

traži novo ime koje će je zakriliti:

u njemu mora biti život iz stabljika i voda s izvora 
i more sa svim svojim smjerovima 
i jezero u kojem se skriva pjesma svijeta –
i krute zimske trave i opalo lišće u svim bojama 
topao životinjski dah

i krljušti, perje, čaporci, krilatost, i-let-i-pjev 
prsti u glini 
sve tkanine sa zelenog razboja

osluškivanje: zar slavuj? već kukavica? jesu li se vratile divlje patke –
listovi – listići – listanje – listje –
suglasje, klasje –
otisci, ljušture, tragovi, mineralna tvrda obojenost 
mjesečeva staza preko grada
disanje, disanje

 
širi izbor za nagradu “Kamov” 2021.

prikaz Andrijane Kos Lajtman

prikaz Tomislava Augustinčića