ZGRADA

1.

Došla sam u zgradu prije sedam godina, ne znajući ništa.

Došla sam u zgradu jer sam morala nešto raditi i jer sam nekoliko puta u životu učinila pogrešan izbor.

Zia, koja je svakoga željela utješiti, govorila je da to nije moja krivica, da nisam mogla drugačije, da sam bila previše mlada, da se previše tuđih volja lomilo nada mnom. Ugodno bi bilo u to vjerovati, ali ono što želim reći posve je suprotno: u svakom trenutku moguće je razrezati mrežu stvorenu vlastitim pogreškama. Ne morate osloboditi svoju prošlost da biste oslobodili svoju sadašnjost.

Došla sam u zgradu jer su mi iz Ureda proslijedili poziv i dali do znanja da ne mogu odbiti. Možeš odbiti, kažem samoj sebi iz onoga vremena, no možda se na koncu pokaže da je ipak dobro što sam prihvatila.

Oni koji ulaze na glavna vrata nemaju pojma kakva je zapravo zgrada.

Počela sam zapisivati u trenutku kad sam odlučila ostati ovdje, u ovom zakutku, otpatku prostora između dva skladišta, nastalom valjda zato što je između različitih faza realizacije zgrade došlo do nekih pomaka. No možda su takva mjesta zapravo rezultat dalekovidnog predviđanja, možda je od početka postojala pretpostavka da bi netko dovoljno bijedan tu mogao i stanovati. Ima ih mnogo, tih prostora koji nisu ni soba ni spremište ni ured niti išta što bi imalo ime pa ih od milja zovemo zakutcima. Ovdje ću ostati ali, za razliku od drugih stanovnika zakutaka, više neću ići ni na kakav posao. Imam vode za deset dana.

Oni koji ulaze na glavna vrata vide trgovački centar, njegova tekuća stakla i kružne izloge, slušaju njegov baršunasti glas, igraju njegove vesele igre. Oni koji se popnu više, gledat će multi-D filmove i gubiti se u strahovima i užicima izmišljenih svjetova. Oni koji se popnu još više, dolaze u urede čiji se prozori doduše nikad ne otvaraju ali je miris borove šume u njima prirodniji od prirodnog. Oni koji se popnu najviše, pojest će obrok iz zemlje po želji, stvarne ili nestvarne, uživajući u pogledu na grad, stvaran ili nestvaran. Oni koji ulaze na glavna vrata nemaju pojma kakva je zapravo zgrada.

Naša su vrata ispod zemlje, ulazimo iz najdonje garaže u koju nemaju pristupa vozila dragih kupaca, gostiju i službenika, naša stubišta i hodnici upleteni su u plašt zgrade tako da su nevidljivi i iznutra i izvana. One među nama koji još odlaze u vanjski svijet podzemni vlak odvozi odavde kasno navečer nakon zatvaranja zgrade. One među nama koji još odlaze u vanjski svijet podzemni vlak vraća ovamo rano ujutro prije otvaranja zgrade.

Ponekad, noću, u zgradu dolaze pogrebnici.

Za one koji ulaze na glavna vrata pišem sve ovo, ali još više za nas koji smo nevidljivi, da naši životi prestanu tonuti u hitri zaborav.

…

 

– Opet čitaš Fidine zapise, Belona?

– Opet ulaziš bez najave, Kvi.

– Osvojili smo kino, draga, to sam ti došao reći.

– Koliko?

– Cijeli kat. Dvorane 7, 8, 9, 10 i 11, plus predvorje s pomoćnim prostorijama. Sve je naše.

– Samo tako?

– Dobra priprema. I iznenađenje. Ne vjerujem da ćemo to ponoviti. Ali sad moraš pomoći u organizaciji. Inače bi mogao nastati kaos.

– Treba odmah razmontirati uređaje, iznijeti ih, zamijeniti po dogovoru. Ne izazivati nikakvu pozornost ni unutar zgrade ni izvan nje. Ostaviti opremu samo u br. 7, tamo ćemo napraviti informacijski centar. Je li Merk tu?

– Na poslu je, ne znam kako da mu javim.

– Idem k njemu.

– Nemoj, opasno je.

– Sumnjam. Vjerojatno još nisu shvatili. Ostalo sve radi, u zgradi, mislim?

– Da, Nona je obišla sve katove. Na našem se pojavio natpis Zatvoreno zbog tehničkog pregleda, ali mislim da je to Merkov doprinos. Ostalo kao obično.

– Dobro. Učinit ćemo da potraje. Taj tehnički pregled.

…

 

Radila sam za veliku prodavaonicu i bilo nas je premalo. Bio je mrak kad bih kretala iz svoje sobe koja nije bila mnogo bolja od ovog zakutka. U dućanu je bio sumrak kad bih počinjala slagati kutije na police, jer čemu paliti sva svjetla samo zbog nas. Bila sam sjena koja nikada ne smije stati i nikoga ne smije okrznuti promičući uskim prolazima, uklanjajući sve što nije dovoljno dobro, pod prijetnjom globe: toliko za otvoren šampon, toliko za istekle rokove. Dućan časti kupca u iznosu cijene svakog proizvoda koji nije onakav kakav bi trebao biti. Neki su kupci dolazili u lov na takve proizvode, ne pitajući se na čiji račun će biti čašćeni. Vrlo slični nama, zapravo. Snalažljiviji. Bio je mrak kad bih izašla iz vlaka u četvrti gdje sam stanovala.

Mislila sam da su samo u tom dućanu uvjeti toliko zvjerski pa sam prešla u drugi. U sedam godina radila sam na četrnaest mjesta u zgradi. Bez obzira na vrstu posla, svuda je bilo isto.

Ne znam odakle dolaze stvari u zgradu. Ne znam je li onima koji ih proizvode lakše ili teže nego nama. Možda neki od njih gledaju danje svjetlo.

Kako bi se uštedjelo na vremenu, dobivali smo bonove umjesto većeg dijela plaće i pola sata slobodno u doba najmanje frekvencije, jedan po jedan, nikada više nas skupa. Nisam unaprijed znala kad će se upaliti zeleni gumb na kontrolnoj narukvici oko moje ruke, a kad bi se napokon upalio, smjela sam neprimjetno napustiti dućan. Bonovima se moglo kupovati posvuda po zgradi, nismo ih morali potrošiti u svojoj trgovini. Imate slobodu, rekli su nam. Vi ste dio tima, rekli su nam. A to je značilo da bismo ipak trebali podržati svoj tim i trošiti „kod kuće“.

Jednom sam pokušala otići u kino, zamijeniti tjednu plaću za dva sata iluzije da sam netko drugi. Nisu prihvatili moje bonove.

…

 

– Hoćeš-nećeš, netko mora donositi odluke, Belona –

– Ja ne želim moć, Merk. Moć je opasna.

– I zato je dobro da je ovdje imaš ti, a ne netko drugi. Osim toga, slušaju te. Znaš izabrati riječi koje zvone. Kao što je i Fida znala.

– Da… iako joj na koncu to baš i nije pomoglo… Naša su sredstva primitivna, Merk, bez tebe ne bismo mogli učiniti ništa više nego svi oni prije nas. Ako itko, ti bi trebao voditi pobunu –

– Ja sam miš, tih i neprimjetan. Ne mogu podnijeti taj svijet pa radim sitnu štetu koja bi, da nema svih vas, ostala tek igra… Ovako moje znanje zaista nečemu služi, zar ne?

– Znanje koje je trebalo poslužiti nečem drugom. Oni koji ulaze na glavna vrata…

– … osjećaju u najboljem slučaju samo nedjelatnu i samozadovoljnu sućut. Da, imala je pravo – u najboljem slučaju. A ja ne volim nedjelatnu sućut… No ne želim ni moć, ni iskušenja ni odgovornosti koje uz to idu.

– Moć bi morala biti inteligentna i neosobna. S unaprijed blokiranim opcijama privilegija i koristi…

– Ljudi još uvijek nisu strojevi, da im možeš blokirati opcije.

– O da, možeš, ali to se obično događa s lošom svrhom, onima na dnu. Fida nije željela prihvatiti tu činjenicu. U bilo kojem trenutku možete raskinuti mrežu, govorila je i mi ponavljamo njene riječi, ali zapravo…

– Što zapravo pokušavaš sjedeći nad tim riječima, Belona?

– Smisliti racionalna pravila organizacije, mehanizme zaštite. Nešto što će funkcionirati samo od sebe, sa mnom i bez mene. S tobom i bez tebe.

– Svako pravilo urodit će zloupotrebom.

– Onda bi trebalo unaprijed predvidjeti prostor iz kojega se pravila mogu uvijek dovesti u pitanje… Zato pobunu ne mogu voditi strojevi, između ostalog… No htjela sam te pitati znaš li kakvoga pouzdanog mikrobiologa.

– Znam, povezat ću te. Kako je u dvoranama?

– Dobro. Osposobili smo sustav, nema pritužbi, spremamo napad na razinu 6. Imaš gotov protokol?

– Za razinu 6? Imam. Imate dovoljno ljudi?

– I više nego dovoljno. Počet ćemo tri minute prije otvaranja.

– Već sutra?

– Da. I odmah dalje. Dok još nisu izašli u javnost i moraju reagirati tiho.

…

 

U trećoj godini rada u zgradi primijetila sam da neki ostaju ovdje i noću. Trebala sam primijetiti prije, no bila sam previše umorna. Kad sam napokon shvatila, i to se dogodilo zbog umora. Pala sam na jednom od naših beskrajnih stubišta i Mari je rekla: zašto ne prenoćiš tu? I pokazala mi gdje mogu uzeti karton za ležaj.

Naš dio zgrade nema liftove jer je jeftinije da idemo pješice.

Naš dio zgrade ima samo jedan sanitarni čvor za čije održavanje nitko nije zadužen.

Naš dio zgrade ima bezbroj razdjelnih vrata za koja je potreban kôd i od kojih se samo neka otvaraju.

U trećoj godini rada u zgradi počela sam ostajati preko noći i ubrzo odlazila kući samo nedjeljom, kad se radilo malo kraće.

U četvrtoj godini dogodilo se da sam imala tri kazne za redom i nisam mogla platiti stanarinu. Uzela sam ono malo stvari što ih imam i prenijela ih u jedan od zakutaka. Čudila sam se otkrivši da je dopušteno stanovati ovdje, no i to je zapravo dobrodošao oblik štednje, i novac za prijevoz pretvorio se u bonove.

Mi koji živimo u zgradi uglavnom se trudimo ne smetati jedni drugima, no ipak se ponekad dogodilo da navečer moje mjesto bude zauzeto. Tada bih spavala u hodniku, no u hodnicima je hladno.

U našem dijelu zgrade postoji noćna tržnica bez novca. Pauze su prekratke za normalnu kupovinu pa uzmemo na bonove bilo što i poslije razmjenjujemo na odmorištima.

Našim dijelom zgrade prolazi sanitarna inspekcija, u različite dane i u različito doba. Odnose sve što smatraju smećem i špricaju naše prostore dezinficijensima. Skrivanje bolesti se podržava dokle god bolest nije vidljiva, a oni koji odu na bolovanje rijetko se vraćaju, jer ih posao u zgradi ne čeka.

U razdoblju otkad ovdje živim u našem dijelu zgrade rođeno je četvero djece. Majke i novorođenčad bili su izbačeni iz zgrade čim ih je primijetila sanitarna, no jedno je dijete prije toga umrlo.

U našem dijelu zgrade u razdoblju otkad ovdje živim umrlo je sedamnaestoro ljudi. Jedna od njih bila je Zia, tješiteljica. Četvero od njih sedamnaest umrlo je nasilnom smrću. Zia se ubila kombinacijom kemikalija iz dućana.

 Nikad nisam doznala na čiji poziv dolaze pogrebnici.

U petoj godini rada u zgradi počela sam se buniti. Zatražila sam slobodan dan na koji po zakonu imam pravo. Izbacili su me s posla, ali je novi dućan na drugoj razini trebao ljude.

Pokušala sam zaustaviti kupce i reći: gledajte nas! No oni koji ulaze u zgradu na glavna vrata osjećaju u najboljem slučaju tek nedjelatnu i samozadovoljnu sućut.

Iskušala sam usporavanje i sitne kvarove kao oblike prosvjeda i sudjelovala u tri pobune. Svaki put završilo je isto: bilo nas je premalo i svi smo izgubili posao. Jednom smo pokušali organizirati prosvjed za radnog vremena, ispisali svoje zahtjeve na ambalaži na kakvoj spavamo. Nazivali smo se „ljudima od kartona“. Bilo nas je premalo i svi smo izgubili posao. U šestoj godini dugo sam bila bez posla i skrivala se po zgradi nekoliko mjeseci. Mislim da tada već više nisam znala živjeti vani.

…

 

– Opet čitaš Fidine zapise, Belona?

– Opet ulaziš bez najave, Kvi.

– Opet ti nosim dobre vijesti, draga.

– Četvrta razina?

– Ne samo to. Uništili smo liftove.

– Kad?

– Upravo sad. Dobri ljudi u uredima još nisu primijetili.

– Blokirali ste izlaze?

– Slijedimo tvoje upute, Belona, nitko ne može iz prostora koji kontroliramo. Merk poručuje da je pojačao uređaje za taljenje vani.

– Lijepo. Poslužit će boljoj svrsi od čuvanja parkinga za privilegirane. Uključit ćemo ih, i poslat ćemo vijest, istovremeno. Objaviti i kroz sve razglase u donjem dijelu. Blokiranje naplatnih uređaja?

– Jedan klik.

– Volim te, Kvi.

– I ja tebe, Belona.

– Pustite puno dima kad dolje nastane panika.

– Veselimo se tome, Bel.

…

 

Nakon sedam godina u zgradi potražila sam kutak u koji ću se moći zatvoriti bez opasnosti od sanitarne i zabilježiti po redu sve kako je bilo. Pisati dokle god imam snage i nadati se da će svjedočanstvo biti sačuvano. Imala sam vode za deset dana i bila sam spremna umrijeti kad potrošim ono što imam. Ali ljudi su počeli dolaziti, jednako bijedni i iscrpljeni kao što sam i ja bila, i donositi mi vodu i hranu. Krali su za mene materijal za pisanje jer su u mojim riječima vidjeli svoj život.

Sad znam: kad završim ove zapise, predat ću ih nekome na čuvanje, a zatim ću izaći iz zakutka, iako mi nikada nije bilo ovako dobro kao sad. Izaći ću odavde i više nikada neću raditi u zgradi. Izaći ću i podići pobunu u kojoj neće sudjelovati premalo ljudi i koju neće biti moguće svladati otpuštanjem.

 

2.

Iz Beloninih Uputa:

Ljudsko društvo još nikada nije bilo usustavljeno tako da ne postoji neki oblik vlasti; stoga zaključujemo da je na trenutačnom stupnju biološkog razvoja neki oblik vlasti u društvu neminovan.

Nakon što je loša vlast dovela do goleme količine pojedinačnih situacija krajnje nepravde te nerazumnog raspolaganja dobrima svih vrsta, zaključujemo da je prijeko potrebno regulirati objektivne minimalne zahtjeve koje pojedinci moraju zadovoljavati prije nego što im se povjeri moć donošenja odluka i usmjeravanja poslova zajednice.

Budući da su proizvoljne i subjektivne metode izbora vladajućih – na temelju sile, porijekla, imovine, rasne pripadnosti, različitih oblika takozvanih demokratskih izbora, materijalno-stručnih karakteristika – dosad polučile samo negativne rezultate, zaključujemo da predizbor treba postaviti na znanstvene osnove te utemeljiti na neovisnim protokolima koji bez ljudske intervencije analiziraju razine gena NR2X7P18, poznatog kao „gen gramzivosti“, i melatoksitona, poznatog kao „hormon stabilnosti“ u organizmu. Ovo ispitivanje mora biti besplatno i obavezno za sve, te se provoditi nakon što završi rast organizma, tj. u dvadeset petoj godini, što je i najniža minimalna dob za sudjelovanje u donošenju ikakvih odluka koje se tiču zajednice. Minimalna razina spomenutih spojeva u organizmu onih koji smiju donositi odluke relevantne za zajednicu utvrđena je eksperimentalnom metodom u okviru studije tajno provedene u zgradi 3732 i nalazi se (pod šifrom).

Da bi se kvalificirali za upravljanje zajednicom, pojedinci čiji organizmi zadovoljavaju navedene kriterije moraju imati vlastito zanimanje; situaciju u kojoj su obnašatelji vlasti egzistencijalno zainteresirani za svoje funkcije smatramo štetnom za zajednicu te stoga neprihvatljivom. 

Poslovi koji se tiču upravljanja zajednicom ne mogu biti nečije isključivo zanimanje niti im je dopušteno posvetiti više od polovice ukupnoga radnog vremena u određenom razdoblju.

Poslovi koji se tiču upravljanja zajednicom ne mogu biti plaćeni više nego polovicom iznosa nužnog za pokrivanje osnovnih životnih troškova.

Osobe koje su biološki kvalificirane za upravljanje zajednicom imaju minimalnu obavezu rada za zajednicu u trajanju od šest mjeseci svake tri godine. Nitko se ne može baviti poslovima upravljanja dulje od tri godine u kontinuitetu.

Budući da su povijesne proizvoljne metode ustanovljavanja područja upravljanja (poznatih kao općine, okruzi, pokrajine, države i slično) također dosad polučile samo negativne rezultate, smatramo da je nužno osloniti se na brojčanu metodu te kao minimalnu jedinicu uprave određujemo zajednicu od 500 osoba. U vezi s pitanjima od šireg interesa takve se zajednice udružuju po načelu slobodnog izbora (ne na teritorijalnom načelu), do maksimalne veličine od 50 milijuna, što prema današnjem stanju populacije iznosi oko stotinu zajednica. Pitanja na globalnoj razini rješavaju zajedno predstavnici svih zajednica, s obaveznim minimalnim učešćem od deset (podložno raspravi) i bez ograničenja maksimalnog broja.

O mogućoj proceduri implementacije:

…

 

3.

da, mila moja, poznavao sam Belonu po kojoj si dobila ime… i Merka, i Kvija, i Mari, koja je tada imala već dosta godina… gotovo nitko danas više ne govori o njima, no doći će dan… možda… nadao sam se da ću to doživjeti, sad više ne vjerujem, ali ti hoćeš, sigurno… Mari je poznavala Fidu, od nje sam dobio Fidine bilješke, jednu od rijetkih kopija koje postoje, još ih čuvam tu, u svojoj staroj ladici… da, tu su na sigurnom… a ti ćeš ih naslijediti, od mene tebi… znam da ti ne moram govoriti koliko su važne… naravno da imam povjerenja, zar bih u protivnom razgovarao s tobom… istina, nije to bilo sasvim korektno, no testirao sam te kad si bila sasvim malena, mislio sam, geni su geni, a stabilnost ćeš već steći ako budeš imala dobre uvjete… trudili smo se da ih imaš, svi zajedno…

bila je lijepa, Belona, na neki način koji se ne vidi na snimkama… uostalom, te snimke su sada prava rijetkost, ona se nije trudila biti vidljiva, a oni su ih uništavali, poslije, sva ta toliko dojmljiva svjedočanstva, njen smijeh… za njih je bila nešto što ne bi trebalo postojati… sjajna, ali ne kruta… kao tekući metal… neuhvatljiva… ne, naravno da nisi nikad vidjela takvo što, ni ja zapravo nisam… i Merk, pa čak i Kvi koji je bio ratnik, svi su imali to nešto u sebi, ne možeš to zvati blagošću, ili možeš… ali ona je imala još nešto što njih dvojica nisu, znala je uspostaviti kontakt… nije bila glasna, nije mnogo govorila… znala je… neočekivano odložiti svoj bijes i nasmijati se… ti si joj slična, čini mi se… nitko drugi nije uspio povezati toliko različitih ljudi kao Belona…

nismo ti puno pričali, jer to je teret neprimjeren za dijete… nismo ni skrivali… ali sada je došao trenutak da ti kažem kako je bilo, a ti učini što budeš htjela… s tim… mojim znanjem iz prve ruke, sa sjećanjima koja ti predajem… eto, kao rođendanski dar… jer to je najdragocjenije što imam –

zgrada se održala… dugo… dovoljno dugo da bi poslužila kao primjer…

bila je to čudna pobuna, kombinacija vrhunske tehnologije i najprimitivnijeg oružja… Merk je uspostavio svoju mrežu, i bilo je mnogo ljudi, istraživača, znanstvenika koji su sudjelovali, izvan same zgrade… znaš, ponekad sanjarim o tome da je mreža ipak uspjela opstati, da će se to jednoga dana pokazati – i tada više neće biti moguće izbjeći promjenu… jer, nije dovoljno raditi svoje istraživanje u svom labosu, koliko god važno bilo, nikad nisam mislio da je dovoljno…

istina, ponešto se promijenilo na svijetu i nakon pobune, počeli su proizvoditi plastičnjake i umjetne životinje i… da, poslužili se znanošću, smišljali tehnološka rješenja, ali ne zato da bi svijet bio bolji nego zato da bi ostao isti… iako nikada ništa ne ostaje isto… nema riječi kojima bih ti mogao opisati svijet svoje mladosti…

ja?

ne, dijete, ja nisam bio nimalo važan… bio sam vrlo mlad, tek počeo raditi u servisu uz jednu od velikih prodavaonica u zgradi, i nisam mislio ostati… gledao sam taj jad stražnjih hodnika i mislio: mene se to ne tiče… ali ipak sam imao dovoljno razuma da ne pobjegnem kad su osvojili zgradu… ništa važno, kažem ti, spajao neke uređaje jer sam imao potrebno znanje… da, neko vrijeme smo slali svoje vlastite vijesti u svijet… stalno su ih blokirali i stalno je trebalo zaobilaziti, premošćivati… igrali smo se u tom studiju, smijali se kad bismo ih uspjeli nadmudriti… smijeh je bio ono s čim nisu znali računati… to je valjda neka vrsta luksuza kad se radi o siromašnima…

… pa da, preživio sam eksploziju… većina nas je preživjela, zapravo… postojala je mreža podzemnih prolaza za kojekakve dostave, koju smo uspjeli preurediti dok smo držali zgradu, i tako smo ih zbunili, njihovi dragocjeni nacrti u koje su se toliko pouzdavali nisu im ništa vrijedili… proglasili su nas mrtvima, poslije su zažalili zbog toga, ali to i nije bilo osobito važno, jedna laž više-manje, optužili su nas da smo sami digli zgradu u zrak, pobili one ljude… rat je zaista počeo tek poslije toga… nazivali su to uličnim nemirima, no bio je rat… i vjerujem da bi drugačije završio da se nisu tako olako dali ubiti…

… ne bih trebao govoriti „mi“, jer sam vrlo malo u svemu tome sudjelovao, samo na početku… moji su me pospremili na sigurno, silom, ili možda i ne toliko silom koliko bih volio vjerovati… teško je išta jasno vidjeti nakon toliko vremena, no ipak često mislim… možda je trebalo izaći iz zgrade odmah, u onom prvom naletu kad se činilo da je sreća na našoj strani i usmjeriti se samo na odašiljače… zasuti svijet svojim riječima, prisiliti ljude da čuju Belonine Upute umjesto svih onih laži koje su govorili o njoj… o nama… ne gubiti vrijeme i energiju na druga oružja osim riječi… možda…

misliš da bi ih ubili u svakom slučaju?

misliš da riječi nikad nisu dovoljne?