SOLARNI SUSTAV

Bio je to malen sustav, sa samo nekoliko nebeskih tijela. Stan kao sunce na kom živimo (povremeno opečeni njegovim zrakama) i njegovi sateliti, svaki sa svojim imenom: Četvrti Kat na kom žive moje prijateljice, Neboder – susjedni ulaz – gdje žive neka djeca s kojom se također družim. Dućan na uglu zvao se Voćarna, onaj na sljedećem Non-Stop. Voćarna je postojala oduvijek, Non-Stop se otvorio u nekom trenu mog ranog djetinjstva, unoseći u naš kvart revolucionarni izum samoposluge. Zatim malo udaljenije orbite: Parkić – Kazalište – Sveučilišna – Botanički. Osim u slučaju Parkića, imena tih mjesta prethode svojim pravim značenjima: Kazalište je travnjak s cvjetnim gredicama, Sveučilišna je također park, s tratinčicama u travi i sitnim šljunkom za hodanje, no Sveučilišna su također i zelene sove koje se vide s našeg dvorišnog balkona. Botanički su jezero, kornjače i mostić. Svako od tih mjesta vrlo jasno u svojoj zasebnosti.

Bio je nezaboravan trenutak u kojemu sam odjednom shvatila što je i gdje je Gundulićeva ulica. Odjednom se čvrsto smjestila u prostoru i znala sam da je više neću izgubiti – odjednom je počeo postojati grad.

NARANČASTO

Život se odvijao u narančastom. Novi kuhinjski elementi bili su narančasti, narančaste ukrasne papričice stavljali smo ujesen na prozor, narančast je bio metalni čajnik s drvenom drškom i plosnatim poklopcem koji bi od čaja postajao previše vruć pa ga se nije smjelo dirati. A svjetlost je u toj kuhinji bila bistra svjetlost širokoga neba kakvo se vidi s petoga kata: predvečer tamnoplava, u suton nakon oluje gotovo zelena, u snježnim danima bijela.

Bilo je maminih naziva za boje koji se nisu uspijevali vinuti do jarke vidljivosti svijeta te su padali natrag u prostore riječi. Tepih je bio “boje starog zlata“. No koje je boje staro zlato? I što je zapravo rezeda? Boja leda, boja bijele kave, boja meda, kojeg meda? Zagonetka modrog. Nebo je plavo, more je modro?

Narančasto je bilo jasno i neosporivo. Narančaste su bile tri lake fotelje u dnevnoj sobi. Narančaste su bile vunene deke, od kojih je ljeti jedna bila moja, zimi obje. Narančasta su bila sunca koja sam slikala po velikim papirima, uvijek iznova. Svijet je pjevao narančasto.

MUMIJA

U velikoj, zaista velikoj knjizi moglo se vidjeti kakve su kuće gradili Egipćani.

Priča o Egipćanima je priča o prošlosti, priča o prošlosti je priča o mumijama. A mumije, ti mrtvi ljudi zamotani u zavoje, zbog nečega su strašne – zbog mrtvosti? zbog tereta vremena koje se u golemim brojevima sleglo preko njih? I još kad vidiš u nekom muzeju to odmotano tamno tkivo nalik drvetu, osjetiš neki čudan miris i vidiš lice koje je jednom – oh, kada? – bilo živo, nije nimalo čudno da ne možeš spavati bez svjetla koje iz hodnika ulazi kroz staklena vrata sobe.

Tek mnogo poslije shvatit ću da je taj strah bio posve opravdan: prošlost jest strašna. Rat koji je trajao od mamine trinaeste do sedamnaeste godine jedna je takva užasna mumija, ponekad umotana, skrivena zavojima vremena koje je došlo poslije, brižljivo odmotavana pa iznova zamotavana, uvijek ispod kreveta, uvijek u ormaru. Uvijek je njeno lice mrtvo lice mamine sestre čije se tijelo vratilo kući odvojeno od glave; njen torzo pripada momku kojega je mami zabranila obitelj jer su njegovi bili „na drugoj strani“; ima nježne, još dječje noge mamine mlađe sestre koja se godinama bezuspješno borila s mȍrama rođenim u bombardiranju, a ruke su one koje drže pištolj pod maminom trinaestogodišnjom bradom dok glas, koji također pripada mumiji, govori: gdje ti je otac? Takvih mumija ima po svim kućama, ispod kreveta i ormara, svaka drugačija, u različitom stanju odmotanosti-zamotanosti, različitim fazama očuvanosti-raspadanja – svijet mumija, nezaobilazan i strašan. I jasno je da će te uhvatiti za nogu čim pokušaš ustati, popiti čašu vode u neko gluho doba života.

FERNKORNOV KIP

U svijetu spomenika muškarci sjede na konjima, a ja volim gušterastog zmaja koji vijuga pred uzdignutim kopitom i nadam se da će ga jahačevo koplje ipak promašiti.