A evo što se u južnim zemljama pričalo o postanku svijeta

Jednom, u ponoru vremena, na bijelim nebeskim livadama igrala su se božanska djeca, kao što se naša djeca igraju na sjajnom pijesku sprudova pokraj Bijeloga Grada. Dvanaestoro djece, poteklo od svjetlosti koja je jedna, tumaralo je livadama i svako je sebi smišljalo igru. A skutovi svjetla iz kojega su potekli dopirali su do svih jednako, štitili ih i nakon dugog dana pozivali na san. Još jednoga čuvara imala su djeca, a to je bio Jagy, lakonogi trkač i čuvar svega nebeskoga.

Jednoga dana Enheleia zlatokosa napravila je cvijet kakav još nitko nije vidio: nježna modra stabljika rasla je iz velikog grumena, gotovo okruglog, a latice čaške sjale su u svim bojama. Dugo se trudila oko toga, miješajući meku tvar livada sa svojim dahom, pljuvačkom i smijehom. Najprije joj nije uspijevalo – onaj grumen je i nastao od loših pokušaja da napravi latice (a Nebeski je Vjetar, u svojoj obijesti, umiješao u smjesu kojekakvih mrvica). No kad je zaključila da započinje s pogrešne strane i da se cvijet ne može napraviti od vrha nego od dna, posao joj je bolje krenuo. Da, kakav god bio grumen, cvijet je bio zaista lijep. Toliko lijep da je morala pozvati svojega brata Jasa i pokazati mu ga.

Jas, koji se najviše volio kotrljati padinama nebeskih pašnjaka i osluškivati svoj zvonki glas, pogledao je Enheleijino djelo i nasmijao se. Uzeo je grumen s cvijetom iz njenih ruku, razgledavao ga sa svih strana.

– To nije čvrsto – rekao je naposljetku i vrelim dahom puhnuo u cvijet.

Latice su se odvojile, otpale, sletjele na smeđi grumen, prilijepile se. Jas vrati Enheleiji njenu igračku, no njoj se kugla s otpalim laticama i nježnom stabljikom koja je napušteno stršila uvis nije više nimalo sviđala. Pa je sve skupa zgnječila – ostavljajući nove otiske i brazde u mekanoj tvari – i opet gurnula Jasu u ruke.

Ni Jas se više nije htio igrati pokvarenom igračkom. Bacio ju je u bezdano jezero koje mi nazivamo nebom, premda je pravo nebo mnogo veće i nesagledivo. I otišao za sestrom.

U jezeru, grumen je rastao i bubrio.

Jednoga dana Enheleia i Jas sjetiše se cvijeta, kao što se djeca znaju sjetiti svojih starih stvari. Vratili su se do mjesta odakle ga je Jas bacio i ugledali golemu kuglu u bezdanom jezeru. Gledali su i pitali se kako je onaj mali grumen uspio tako narasti, a onda skočili u jezero, zaplivali i ubrzo se našli na površini te čudne stvari. Hodali su i gledali što je sve nastalo od Enheleijinih blistavih latica.

Livade, šume, kamena brda, more i velika modra rijeka… da, rijeka je bila zaista modra, no sve ostalo bilo je zagasito. Boje se nisu dobro razlikovale u plavičastom sutonu bezdanog jezera.

– Lijepo je – reče Enheleia. – Ali jako pusto. Trebalo bi nekoga biti tu.

I ona posegnu za oštrom zrakom svjetla iz poruba svoje haljine, odreže pramen kose i od njega isplete tri ženska lika.

– Misliš da je taj svijet samo tvoj! – uskliknu Jas. – Ali da ja nisam otpuhnuo latice i bacio kuglu u bezdan, od svega ovoga ne bi bilo ništa.

Pa učini isto što i Enheleia – odreže pramen kose i napravi također tri lika, ali muška. I nisu se oko toga svađali, jer im se oboma sviđala nova igra. Udahnuli su život svojim bićima i gledali ih kako se bude. I tko zna kako bi dugo ostali tu i promatrali ih, da nije po njih došao Jagy i vratio ih na livade. I kako više nikada ne bi tako odlutali, odgurnuo je novi svijet duboko u bezdano jezero.

No Jas i Enheleia i dalje su ponekad dolazili na obalu i pokušavali vidjeti svijet koji su stvorili. Sada je bio daleko, predaleko za plivanje. No bio je dovoljno velik i bili bi ga dobro vidjeli, samo da su imali nekog svjetla u bezdanom jezeru.

Enheleia se prva bacila u potragu. Otišla do onog dijela nebeske livade gdje raste bijelo biserje, od vlati rumenih trava isplela mrežicu i počela u nju slagati biserje. Kad je shvatio što namjerava njegova sestra, Jas je otišao još dalje, sve do mjesta na kojemu se nebeske livade počinju pjenušati od velikog svjetla iz kojega sve izvire. Došao je do samoga ruba izvora, zagrabio svjetlost objema rukama. I premda je čak i njegovim dlanovima vrelina svjetla bila gotovo nepodnošljiva, potrčao je s teretom k bezdanom jezeru.

Enheleia je svoju mrežicu s biserjem već bacila u jezero. Plutala je u blizini i svijetlila, a Enheleia ju je zamišljeno promatrala.

– Sad ćeš tek vidjeti! – nasmije se Jas pobjednički i baci svoj vreli teret u jezero. – Uopće nam ne treba ta tvoja mala svjetiljka!

– Meni treba – rekla je Enheleia. – No previše je daleko od mog cvijeta da bismo ga bolje vidjeli. Zapravo, sad ga vidimo još lošije, s tim tvojim svjetlom koje nam blješti u oči.

– To nije tvoj cvijet nego moja lopta – rekao je Jas, no time se ništa nije promijenilo. Stajali su i zurili, i neko vrijeme im ništa nije padalo na pamet.

– Trebalo bi ih odmaknuti – rekla je Enheleia.

– Da znaš kako to svjetlo prži… – rekao je Jas.

– Znam – rekla je Enheleia, premda nije znala, jer nikada nije u rukama nosila svjetlosnu pjenu. – Ali Jagy…

– Tako je, Jagy bi ih mogao odnijeti! – uzviknu Jas pa zajedno pozvaše čuvara svega nebeskoga.

– Što sad opet hoćete? – upita ih Jagy. – Vi ste dvoje najnapornije djece na livadama.

– Da nisi tako daleko odgurnuo naš svijet…

– Ne bismo te zvali.

– Dobro, pitao sam što hoćete.

– Odnesi nova svjetla do našega novog svijeta, da možemo gledati što se tamo događa – rekla je Enheleia.

– Inače ćemo opet morati plivati – dodao je Jas.

– Mislite da nemam pametnijega posla? – uzvrati Jagy. No ipak je pozvao Nebeski Vjetar i naredio mu neka učini što djeca žele.

Nebeski je Vjetar hirovit i nepouzdan. Odnio je svjetla do novoga svijeta u dubini jezera, no zatim se počeo igrati s njima, tako da nije bilo nikakvoga reda. Božanska su djeca neko vrijeme promatrala, no onda mu zapjevaše pjesmu; i Nebeski je Vjetar, uvijek u vlasti božanskih glasova, morao zaplesati odmjerenim korakom. Zarobljen pjesmom, otada nosi, uvijek u istom ritmu, Jasovo Sunce i Enheleijin Mjesec, a oni sjaje nad svijetom od kamena, trave i vode.

No pjesmu božanske djece čula su i bića koja su načinili od vlastite kose i udahnuli im život. Tri brata i tri sestre na pjesmu odgovoriše pjesmom. Jas i Enheleia bili su zadovoljni – ono što ne budu mogli vidjeti, moći će čuti. Sve dok ne preplivaju jezero.

… …

Kao što znate, tri djevojke nastale od božanske kose zovu se Darda, Skirta i Madena. Kad je Nebeski Vjetar zaplesao u pravilnom ritmu, njih tri među sobom razdijeliše vrijeme. Darda je sebi uzela dan, Skirta noć, a Madeni je ostao sumrak.

– Kratak je sumrak – rekla je Madena.

– Nadoknadit ćemo ti – rekla je Darda, premda još nije znala kako.

Trojica mladića nastali od božanske kose bili su Deur, Messor i Seleitan. Kako su djevojke među sobom podijelile vrijeme, tako njih trojica podijeliše prostor: Deuru kamene planine, Messoru travnate doline, Seleitanu voda potocima, rijekama i morima. Tako se dogovoriše i raziđoše svijetom koji je bio tih i samotan. Kod god bi prošli, donosili su odsjaj božanske svjetlosti pa ih zato zovemo Svjetloncima.

Seleitan je hodao morem i potocima (zato danas kažemo: kad je Seleitan hodio vodom i kad je svijet bio mlad). Podizao je kamenčiće s dna, a onima koji bi mu se najviše svidjeli, udahnuo bi život. Tako su nastale ribe i sav vodeni svijet.

Messor je hodao livadama, promatrao trave i onima koje su mu se najviše svidjele, udahnuo bi sposobnost rasta i cvjetanja. Tako je nastala raznolikost biljnoga svijeta (a prvi među biljem nastali su mogranji, mandarine i ruže, pa ih zato zovemo Messorovim darovima).

Deur se prihvatio kamena. Odvaljivao je kamene stijene u planinama, tesao ih i slagao i tako je jednoga dana nastala prva kuća. Zato se svi graditelji Yalme i Svardije, a od njih nema boljih na svijetu, zaklinju Deurovim imenom.

Nakon što su proveli neko vrijeme tako zaposleni, braća pozovu sestre da prosude čije je djelo najbolje. Darda, Skirta i Madena pažljivo su pogledale i ribe, i ruže, i kuću – i nisu bile zadovoljne.

– Sve je dobro – rekla je Darda – ali svugdje nešto nedostaje.

– Napravite bolje – odvrati Deur.

– Nećemo napraviti ništa novo – rekla je Skirta. – Samo ćemo ponešto dodati.

Skirta je vodi dodala žubor, Darda mirise raslinju, no Madena je uzela travu, kamen i vodu i načinila lik koji će stanovati u Deurovoj kući. To se svima učinilo najzanimljivijim, jer je lik od Zemljine tvari bio sličan njima, premda mnogo manji. Nisu znali da se igraju kao djeca s božanskih livada.

– Dobro je, ali nije do kraja dobro – rekla je Skirta promatrajući Madenino djelo pa se sve tri sestre prihvatiše popravljanja. Na kraju je lik što su ga načinile bio nalik njihovoj braći.

– Dobro je, ali nije sasvim dobro – rekoše braća i prihvatiše se svojega posla. Napravili su još jedno biće, a ono je pak bilo nalik njihovim sestrama. No oba su bića bila nepomična, jer im je nedostajao životni dah.

Tri sestre i trojica braće zajedno darovaše dah svojim bićima. Dug, dug dah, ali samo jedan. Dovoljan za dug život, ali ne za vječnost. Čim su počela disati, bića su počela i žudjeti jedno za drugim.

– Bit će ih još – rekla je Darda promatrajući njihov prvi zagrljaj.

– Od drukčije su tvari nego mi – rekla je Skirta. – I više i manje božanske.

– U svakom slučaju, trebat će im naša pomoć i zaštita – rekla je Madena.

– Da – prihvati Darda – a tebi možemo nadoknaditi kratkoću sumraka.

Pa podijeliše među sobom životno vrijeme novih bića: Dardi rođenje i mladost, Skirti starost i smrt, Madeni sve vrijeme između.

I tako je počelo doba prvih ljudi.

Trojica braće pak nisu sudjelovali u podjeli ljudskoga vremena jer su nastavili igru oblikovanja. Messor je htio da i livade budu naseljene, kao što su bile vode, pa se prihvatio modeliranja novih bića. Seleitan mu je pomogao te su zajedno udahnuli život životinjama. Ali Deur, koji je volio visoke kamene litice, htio je načiniti stvorove koji će moći letjeti. Zaželio im je dati i glas kojim će moći razgovarati s njim, kao što on i njegova braća pjesmom razgovaraju s božanskom djecom. I bio je potreban dah sve trojice za bića koja će imati i let i pjev.

Vidjevši da zajedno imaju snage, braća su još stvorila tonke, bića divljine koja žive kraće od ljudi; sestre su pak načinile trojne i čudne, koje žive vrlo dugo ali nisu od čvrste tvari.    Kad su se ponovno našli zajedno, zaključiše da je na svijetu svega dovoljno.

.… 

Prvim je ljudima bilo dobro. Stabla su donosila plodove, potoci su bili bistri. Pripitomili su neke životinje i premda je Messor štitio svoja bića, naučili su ih iskorištavati. Istraživali su zemlju i ubrzo pronašli one mrvice što ih je Nebeski Vjetar umiješao u Enheleijin grumen, a od kojih su postali metali, kristalne stijene i plam-kamenovi koji svijetle u nemirno prijelazno doba pa ih zovemo i Madeninim biserjem.

No prvim ljudima sve to nije bilo dovoljno, jer su bili smrtni kao i mi. Nije im bilo dovoljno što božanski dah u njima nikada ne umire pa od Svjetlonaca zatražiše besmrtnost. Svjetlonci nemaju jednaku moć kao djeca na nebeskim pašnjacima. Ipak su ljudima odgovorili darom dugovječnosti.

No bića čiji je dah izmiješan od šest različitih dahova ne mogu biti vedra i smirena, nego neprestano teže za nečim što nemaju. Taj nemir ih je tjerao da neprestano istražuju svijet i pokušavaju načiniti nešto čega još nema, no nemir ih je tjerao i u međusobne sukobe. Unatoč tome, bilo ih je sve više i više, i koliko god štovali Deura i Madenu, Dardu, Skirtu, Messora i Seleitana, koliko god im pjevali pjesme, palili krijesove i prinosili darove, zapravo su sebe smatrali gospodarima. Malo pomalo Svjetlonci se počeše od njih povlačiti. Zamarali su ih njihovi zahtjevi, njihova buka, povremena zloća i stalna nepredvidljivost. Darove koje su dali više nisu mogli povući, no dar dugovječnosti nisu više nikome udijelili. Svejedno su još uvijek koračali zemljom, u najkraćoj noći obilazili svetkovine.

Braća i sestre, djeca božanske kose, bili su svi jednaki, nitko moćniji od drugih, svatko samome sebi dovoljan. No smrtni se ljudi međusobno razlikuju i ponekad se čini da u nekima   božansko svjetlo jasnije sja. Jedan od takvih bio je Azali.