Prikazuje se svih 10 rezultata
-
PIŠEM TI IZ DALEKE ZEMLJE
Godina izdanja: 2023.
nagrada za zbirku pjesama u prozi "Tea Benčić Rimay" 2021.
uži izbor za nagradu "Tin Ujević"
iz obrazloženja nagrade:
"Naslovna sintagma Pišem ti iz daleke zemlje temeljni je i provodni motiv cijele zbirke koja se sastoji od 57 pjesama i dodatka na kraju, naslovljenoga Umjesto prologa, koji se može shvatiti kao svojevrstan ključ za čitanje i razumijevanje ovih pjesama na semantičnoj i formalnoj razini: Ali ja-ona ipak pišem, iscrtavam svoja srca na prozorima (...) dok iz druge malene knjige netko ponavlja da ono što ne sadrži nikakvu emociju naprosto nije poezija - ovdje, sad, samo oblaci imaju jasan oblik. 'Ljepota je otvoreno preporučeno pismo koje za nas unaprijed pridobiva srca? U ovoj Schopenhauerovoj misli zrcali se osnovna intencija i potreba lirskoga subjekta ove zbirke (ja-ona) za komunikacijom. No tko je adresat? Tko je primatelj ovih pisama? Netko poznat, blizak, drag, ili naprosto svatko tko čita ove pjesme, Čitatelj, no ipak nepoznat netko, onaj krležijanski nepoznat netko kome bi pisali, pisali, a njega nema. (...) Pismo/pjesma zapravo je priča koju autorica želi ispričati i koju, uvjerava sugovornika, treba ispričati što prije, dok daljina još nije postala prevelika i dok se kameni zid za koji se želimo uhvatiti ne pretvori u bodljikave suhe trave. (...) Priča o neočekivanim promjenama na koje se moramo naviknuti, priča o kućama razrušenih zabata s kojih se viju crne cerade, u koje se njihovi ukućani ne mogu vratiti i nitko ne nudi odgovor na pitanje - kada?, a daljina postaje (pre)velika. O tome je priča, o kojoj poetesa piše iz daleke zemlje, malene zemlje, zemlje kamenčića, iz zemlje odlazaka, zemlje nepouzdanih staza, iz bijele zemlje... koja ostaje bijela i zbog toga djeluje hladno, neispunjeno, ali i puna izazova baš kao prostor stvaranja, mašte i kreativnosti kao načinima odupiranja nesigurnostima i nejasnoćama u toj slici svijeta i skliskim pločnicima s kojih je lako pasti u središnju struju, u prosječnost, u opće pristajanje. To je dakle, daleka zemlja, ali ne i posve nepoznata, zar ne?" Božica Vuić
-
Skica za junakinju
Godina izdanja: 2021.
širi izbor za nagradu "Kamov" 2021.
uži izbor za nagradu "Ivan Goran Kovačić" 2023.
Kao pjesnikinja dokazano vješte ruke, Sanja Lovrenčić skicira tajanstvenu junakinju. Tko je ona? Nakon čitanja, na nama je da zaključimo. Ili da je ostavimo da se još dugo oblikuje u nama. Jer ova zbirka pjesama računa na suradnju onoga koji pomno gleda i sluša, znatiželjna čitatelja osjetljiva na jezik i njegov onkraj. Sanja Lovrenčić poziva nas na pustolovno pjesničko putovanje kroz pjesme-epizode jedne posve osobite, nikada dokraja iskazive ili pak oštro iscrtane protagonistice, a s čijim se veseljima, dvojbama, uvidima i rezignacijama s lakoćom suživljavamo. (Dorta Jagić)
prikaz Andrijane Kos Lajtman
prikaz Tomislava Augustinčića
-
Putanja leta
Godina izdanja: 2018.
"Putanja leta" donosi izbor autoričinih pjesničkih tekstova nastalih između 2016. i 2018. godine. Podijeljena je u šest cjelina - "Solsticijski pjev", "Nov jezik", "Stanje stiješnjenosti", "Mnogostruka", "Zimski suncostaj" i "Zemlja vulkana" - diskretno obilježenih godišnjom putanjom Sunca. Otvorenog značenja i nerijetko eksperimentalne, pisane su u dugim stihovima uz korištenje različitih značenjskih mogućnosti specifične grafičke organizacije teksta; zadnji ciklus mogao bi se okarakterizirati i kao niz pjesama u prozi.
U svojoj novoj zbirci pjesama Sanja Lovrenčić ispisuje dugačke stihove izražajne ritmičnosti. Rasuti elementi stvarnosti za nju su materijal od kojeg stvara smione verbalne slike koje titraju na granici komunikativnosti, sugestivne, ali nikad deklarativne. Autorica na svakoj stranici kao da izmišlja nov-star jezik kako bi mogla postojati u svijetu riječi. (Ivan Herceg)
-
Iz ateljea
Godina izdanja: 2015.
Zbirka "Iz ateljea" sadrži osamdesetak pjesama napisanih tijekom višegodišnjeg razdoblja, povezanih u nekoliko različitih cjelina. "Bilješke iz ateljea" kratki su tekstovi koji uključuju izrazite vizualne reference, pjesme ciklusa "Scrabble" temelje se na aleatoričkioj igri riječima, osam pjesama nazvanih "Animalia" povezuju motivi životinja, dok je zajednički nazivnik "Brojalica" ritmičnost dugačkih stihova povezanih u blokove; tekstovi "Scrabble" i "Duboka crna", kojim zbirka završava, izvorno su nastali kao dijelovi dviju umjetničkih instalacija realiziranih u suradnji s likovnom umjetnicom Sašom Martinović Kunović.
Naslov ove pjesničke knjige više je nego rječit i nudi lajtmotiv nekog izdvojenog prostora, odnosno specifičnog homogenog svijeta, cjeline obilježene jedinstvenim autorskim pogledom. Paralelizam s likovnim univerzumom naglašen je i time što su mnoge pojedinačne pjesme naslovljene tipičnim izložbenim, galerijskim, stručnim terminima, poput vedute i portreta, akta i marine, enterijera i diptiha. Likovna terminologija ili slikarska disciplina služe kao svojevrsna maska ili 'persona' autoričina sustava, kao vizualni korelativ naslućenoga. Naime, nije riječ o deskriptivnom postupku niti o parafrazi optičkih činjenica, nego o selekciji primljenih poticaja kroz filtar ili mrežu kodificiranog jezika inače neverbalne kreativne prakse. Možda bismo mogli kazati kako se Sanja Lovrenčić u najnovijoj zbirci kreće u međuprostorima govorenja o vidljivom i šutnje o neizrecivom… (iz pogovora Tonka Maroevića)
-
Noćno doba
Godina izdanja: 2009.
Ni u najnovijoj knjizi pjesama Sanja Lovrenčić ne odustaje od nadrealnog, izmještenog i snovitog pletiva svoje pjesničke kuće. Dubina, nebo, voda - i krug, odnosno otok kao njegov ostvaraj u materijalnom, fizičkom, osnovna su uporišta, motivsko-tematsko žilje, za njezine opore i mračne stihovne vizije. Na tom fantastičnom, ali i zloslutnom putovanju, na kojem se izmjenjuju dimenzije i suputnici, u nizanjima "obreda dolaska i obreda odlaska", u kojima "svijet postaje crna prskalica", svjedočimo njezinoj spisateljskoj i ljudskoj zapitanosti, bljeskovima svijesti da je moguće još samo beskonačno kruženje, hod po rubu. No Sanja korača kao Arijadna, s nevidljivim koncem, kao Anka, u opravi od pitke vode, i u tom orvelovskom krugu ipak pouzdano stiže do čitatelja nekontaminiranih halabukom početka 21. stoljeća. (Ivan Herceg)
-
Rijeka sigurno voli poplavu
Godina izdanja: 2006.
nagrada Kiklop 2007.
...Spolno–političku problemsku prtljagu Sanja Lovrenčić oblači u pejzaž, doduše — pejzažni je okvir gotovo uvijek prisutan u njezinim pjesmama ("Nepozvana", "Udarac daljine", "Magareća koža", "Ona ima...", "Pukotina"...). Kroz pukotinu se dakako može u nuždi pobjeći, nešto neželjeno izbjeći, ali »nećeš se ni pomaknuti/ jer nisi gdje jesi i nisi gdje želiš biti«. Sastavkom se izravno traži žensko mjesto u složenoj, pretežno ipak muškoj hijerarhiji svijeta. U pjesmi "Ona ima..." ironično se poigrava s uobičajenom poštapalicom »ona ima problem«, kojom se nažalost odgađaju, skrivaju ili »rješavaju« stvarni problemi mjesta i poštovane radijacije mjesta kao takvoga. Sanja Lovrenčić je autorica zbirke pjesama koja jednostavno u ozbiljnije kritike ne bi smjela proći nezapaženo, tj. tiho i nenametljivo, a to su uobičajeni prilozi koji elegantno odmiču u lošu beskonačnost koja nas sve čeka, nas koji se bavimo lijepom i kvalitetnom uzaludnošću. (Branko Maleš) Dok se u svojim prvim pjesmama Sanja Lovrenčić elitno udaljavala od opisnosti zbilje i pojedinih njezinih temata, sada im se u zbirci »Rijeka sigurno voli poplavu« opušteno približava s elementima bajkovitosti – snovitosti, lanenosti i pamučnosti. Odjednom za nju je sve izrecivo bez naglašene uporabe pojmovnog labirinta, ili, kao u drugih, stilsko figurativnih naplavina (...) Sa simbolima autorica postiže znakovljiv opis ponašanja prirode (kao što je sprega zemlje i vjetra), zatim ljudi (posve skroviti odnosi odigrani u drugom i trećem licu koji se traže) i stvari (poradit će na njihovu novom razmještaju). More je posebno fascinira, njegovo životno izvorište. Zanima je svaka ambivalencija i dodatna supstanca vode. Ako to nije more, onda je jezero ili samo izvor-voda i u njeoj neki lik – neki odraz. I zaista, njene su pjesme bistri odrazi bezazlenih situacija, ali istodobno su i odslik neke tajne bivanja i neosvojivog prostora. Kao da je tišti sve ono što omeđuje vode... (Sead Begović) -
U slobodnoj četvrti
Godina izdanja: 2002.
Raspet između zbilje, mjesta pribivanja iskustvenog ja, i bajke, poprišta virtualnih pokusnih ja, poetski svijet Sanje Lovrenčić pokušava se uvijek iznova ocrtati na presjecištu dvaju iskustava. Kako mu to nikada konačno i u potpunosti ne polazi za rukom, on postoji u toj nestabilnosti, tu zasniva jedinu moguću stalnost. Pojavnost sna omiljena je forma Sanje Lovrenčić, upravo forma koja ima prednost oblikovnog slijeda, kao u pjesmi „Stojeći na platformi“ gdje san slijedi nit priče i brine se za neokrnjenost iluzije. Kao u Rimbaudovim „Iluminacijama“ i u Sanje Lovrenčić posvuda se ostvaraju mogućnosti neke lutajuće teatralnosti, neke metamorfozne olakosti. (...) Sanja Lovrenčić i sama pokušava definirati svoj pojam stvarnosti kao nešto između, kao limb: „postoji ovaj limb postojanja kroz riječi u kojemu su sve povezanosti mutne i dvosmislene, i tu uvijek možeš donijeti odluku, nekažnjeno“ („u limbu“). (...) Pravi subesjednik ove poezije je bajka, dakle sustav pravila nadmudrivanja zbiljskog i izazivanja čuda. Tako se primjerice u pjesmi „Presuda“ pjesnikinja ogleda u zrcalu Pepeljuge otkrivajući u sebi subjekt kao svojevrsnu „antipepeljugu“. Nema u Sanje Lovrenčić ništa od pomodne autoreferencijalnosti i koketne samoopsjednutosti. Bavljenje bajkom omogućuje da se izmjeri naša udaljenost od iskonskog i izvornog. Tako u pjesmi „Stakleni kovčeg“ pjesnikinja vidi Snjeguljičin lijes smješten usred ekološkog razbojišta (...) Introspektivnom sanjarijom pjesnikinja se, svladavajući razdaljinu, stavlja u srce bajke. Pjesnikinja Sanja Lovrenčić svojom se novom zbirkom „U slobodnoj četvrti“ stavlja u sve uspješniji niz autorica „ženskog pisma“. Arhetipske ženske sudbine oličene u bajkama pojavljuju se u nje u stanovitoj mjeri kao protagonisti pisma, koji ruše kategorički zid postavljen između drevnog i suvremenog. (iz teksta Zvonimira Mrkonjića, Navlastita mašta)
-
Upute šetaču u vrtu sa zborovima
Godina izdanja: 2002.
"Upute šetaču u vrtu sa zborovima" sastavljene su od osam vrlo zaokruženih ciklusa. Dugodahi stihovi evociraju proživljene situacije (podnaslov cjeline "Grande Arche de la Defense" glasi dnevnik-pismo-putopis) ili, pak, kombiniraju, variraju, akumuliraju gipke sintagme, integriraju percepcije, konstruiraju/konstituiraju autonomni prostor. Znakovita posveta u spomen Hrvoju Pejakoviću govori o traženju suptilnoga sugovornika, o svojevrsnom izboru po srodnosti. Ako i nije riječ o simbolima, nego o imaginativnim korelativima, zamjetljivo je pjesnikinjino preferiranje riječi organskih konotacija, dapače pojmovlja antropološkog, biološkog ili geološkog podrijetla. Slično bismo mogli reći i za ritam njezine rečenice, koji teži disanju ili brzanju vode tekućice. Kad se temperatura govorenja povisi, stvari zadobivaju gotovo kozmološke razmjere, mikro i makro svjetovi se pretapaju, introspekcija i ezoterija rimuju se s fenomenološkom evidencijom (pa i redukcijom), a stihovi poteku nalik na elementarnost verseta kakve je ispisivao (i) Saint-John Perse." Tonko Maroević
-
Skrletne tkanine
Godina izdanja: 1994.
Opozicija između riječi i njima imenovanih iskustava snovito je relativizirana, svaki trag diskurzivnosti, sve što bi podlijegalo naknadnom prepričavanju brižljivo se uklanja kako bi bio otvoren put povorci čudesnih prizora koje pred nama razastiru ovi tekstovi. Osnovni principi organizacije poetskog govora u Skreltnim tkaninam su fragmentarnost i "atonalnost" (naslovima nekih tekstova pjesnikinja se i izričito poziva na iskustvo atonalne glazbe). Tako nas neće začuditi što se ove pjesme u isti mah doživljavaju kao uvođenje u prostor posvemašnje prisnosti u kojem se teži gašenju svakog dvojstva i kao, što bi posvjedočila već i površna tematska analiza, poezija daljine, egzotičnih krajolika i fino patiniranih sjećanja na davna vremena... (iz uredničke bilješke Hrvoja Pejakovića)
-
Insula dulcamara
Godina izdanja: 1987.
Prva zbirka pjesama Sanje Lovrenčić objavljena 1987. u vlastitoj nakladi, ponovno obljavljena 2012. u ponešto izmijenjenom obliku kao elektroničko izdanje. „Insula dulcamara“ – taj „gorkoslatki otok“ pokazuje da je autorica, ni od koga zamijećena, startala kao zrela književnica, s gustim poetsko-narativnim tkivom koje je sama odredila kao „pripovijesti“, stvarajući tako pomalo ironičan otklon prema vlastitim pjesničkim slikama i krhotinama. Priređen za novo izdanje, rukopis nije izgubio ništa od izvorne svježine, odaje autorsku ruku čitateljice-pripovjedačice-fantastičarke-pjesnikinje koja će se otkrivati u poeziji i prozi tijekom dvadeset pet godina koje su uslijedile. Lidija Dujić
