Prikazuje se svih 18 rezultata
-
Priče za kraj svijeta i druge svakodnevne sitnice
Godina izdanja: 2023.
U ovim "Pričama za kraj svijeta" autorica objedinjuje kratke tekstove napisane u razdoblju između 2017. i 2022.. Radi se o mikroprozama koje dobro korespondiraju s rasponom pažnje suvremenog čitateljstva, a među kratke prozne fragmente umetnuto je i nekoliko pjesama sličnog sadržaja i atmosfere. U ovim tekstovima, u kojima se često osjeća dah ironije, smak svijeta događa se na (gotovo) svakodnevnoj razini, a “druge sitnice” mogu imati neočekivanu dubinu. Književne minijature Sanje Lovrenčić organizirane su u osam cjelina, u kojima se klizi od znanstveno-fantastične fikcije prema gotovo dokumentarističkim ulomcima „iz knjige o stvarnosti“; mnogi od tih tekstova na originalan način tematiziraju okolišnu i društvenu problematiku, dočaravajući primjerice svijet koji radi štednje resursa živi svaki drugi dan, grad koji živi od turizma i beskućništva, veliki svjetski egzodus dostavljača, mitska putovanja i metaforičke životinje. Knjiga je opremljena crtežima akademske umjetnice Ive Valentić.
-
Crveni golubovi
Godina izdanja: 2023
Radnja ovog romana započinje dolaskom pripovjedačice na neimenovan otok. Naslijedivši kuću u gotovo napuštenom selu, ona dobiva razlog da se nakratko udalji od svakodnevne borbe za materijalnu egzistenciju. Krajolik u kojemu se našla nostalgično je idiličan: ruševne kamene kuće, divlji kapari, domaći sir, sunce i vjetar određuju taj mediteranski svijet. Sve sluti na to da će se ovdje, na distanci od ljudi, posla i rutine, otvoriti prostor za introspekciju, za suočavanje s vlastitom prošlošću, željama i nadama.
Zajedno s kućom, međutim, pripovjedačica je naslijedila i golubove koje je uzgajao njen preminuli rođak, Toni. Kad jednog jutra iznenada odluči osloboditi ptice iz golubinjaka, ni ne sluti da će joj se ti pismonoše ubrzo vratiti, i to u društvu prilično živopisnih gostiju. Golubovi naime na otok dovode neke Tonijeve stare prijatelje. Oni mu organiziraju trodnevne karmine te počinju pripovijedati fragmente zajedničke prošlosti: ostarjela kazališna družina koja je lutala Mediteranom, ili aktivni sudionici u previranjima za godina olova – junakinji se na temelju ponuđenih priča teško odlučiti. Na odlasku joj ta čudna skupina objašnjava pravu prirodu njenog novostečenog nasljedstva: uz kuću, ona nasljeđuje i obavezu da ispriča njihovu priču, priču koji nije dobro razumjela.
I tu mediteranskoj idili dolazi kraj: zamijenit će je istraživanje internacionalnog terorizma 1970-ih godina, revolt pred tadašnjim i sadašnjim srazom bogatstva i bijede, rastuća osjetljivost za devastaciju prirode, cyber-subverzije, utopijski virtualni prostori, traganje, strah i bijeg. Na fragmente priče svojih gostiju junakinja će odgovoriti vlastitima, koje će pak – kad se smiri vrtlog koji ju je ponio – gotovo nenamjerno ostaviti u nasljeđe novoj generaciji, za nove pokušaje.
Tekst romana „Crveni golubovi“, koji se oscilirajući na rubu fantastike bavi gorućim temama suvremenog svijeta, nadopunjen je „Pjesmaricom“, zbirkom poetskih fragmenata koje je autorica pisala kao skice za pojedine prozne ulomke.
-
Zapisi o kući, zapisi iz odsutnosti
Godina izdanja: 2020.
Tekst ovih Zapisa teče kao brdski potok ili povjetarac: prizori iz rezidencija za pisce u kojima je autorica boravila tijekom nešto više od godinu dana te razmišljanja povezana s tim mjestima čine veći dio knjige. Bilješke su to o putovanju, istkane suptilnom vještinom vrhunskog poznavatelja jezika i rada s riječima. Atmosfera, asocijacija i slika je bezbroj; razmišljanja, pitanja – sve ih prepoznajemo, sve se to i sami pitamo. No tu i tamo, kao kad nabore tkanine razmakne nalet vjetra, čitatelj vidi da to nije sve: iz bilježaka nastalih između putovanja naslućuje horizont grube i glupe stvarnosti koja je autoricu i navela da uvijek iznova odlazi na put. "Pokriješ stvarnost velom pa vidiš bolje,” piše u ovoj knjizi. Putujući bistre misli i otvorenog pogleda, Sanja Lovrenčić pokriva i razotkriva stvarnost jedinstvenom tkaninom satkanom od riječi. (Iva Valentić)
-
Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost
Godina izdanja: 2018.
uži izbor za nagradu "Predrag Matvejević" 2021., širi izbor za nagradu "Fric" 2019.
“Vrijeme odgađanja nije dobro vrijeme – čovjek je stalno svjestan onoga što nastoji privremeno zaboraviti.” To je misao koja starog kustosa Kabineta za sentimentalnu trivijalnu književnost, čovjeka čija je polovica srca umjetna, tjera da uđe u posljednju fazu procesa kojim bira svojeg nasljednika; devet kandidata donijelo mu je devet priča, preostaje još samo deseta. Te su se priče ispreplele s monologom umornog čovjeka te su zajedno s njim dotakle čitav niz motiva: govorilo se o ljubavi, društvenoj odgovornosti, magiji, feminizmu, umjetničkim intervencijama, umjetnoj inteligenciji, vilama i vilenjacima, odnosu umjetnosti i kapitala. Tako je postepeno nastala čitava paleta boja, ocrtao se imaginarij i kontekst Kabineta, toga mjesta s onu stranu vremena, no ocrtao se i kontekst vremena koje je kustosovo, a time i naše. Pa ipak, treba li čuvati sve te slike koje se isprepliću s osobnim sudbinama ili ih je bolje prepustiti svojevrsnom lirizmu propasti? Kad deseta i posljednja priča zauvijek odsiječe roman od svijeta, on će na neki način postati savršen repozitorij, spomenik vremenu odgađanja neminovnog, gotovo sentimentalno-trivijalnog zaborava. No prije nego što do toga dođe, čitatelj će upoznati niz bizarnih likova, zagonetnih pojava, stranih svjetova, te će naposljetku shvatiti da i umor proizvodi specifičnu vrstu znatiželje pa i smisla za humor. (Adrian Pelc)
-
Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih
Godina izdanja: 2017.
Ciklus kratkih proza naslovljen "Zagrebačko djetinjstvo šezdesetih" Sanja Lovrenčić pisala je paralelno s radom na prijevodu autobiografskih zapisa Waltera Benjamina "Berlinsko djetinjstvo oko 1900." te ga stoga karakterizira zanimljiva dvojnost. Njezino Zagrebačko djetinjstvo funkcionira kao autobiografski diskurs te se bavi za njega tipičnim elementima: introspekcijom, pokušajem ocrtavanja jednog prošlog vremena, finom nostalgijom za djetinjstvom koje je odrasloj osobi dostupno samo kao niz fragmenata koji se ne mogu složiti u koherentnu cjelinu; te bismo elemente mogli nazvati osobnima i lokalnima. S druge je strane, međutim, tekst Sanje Lovrenčić odgovor na književni predložak, reakcija ne na djetinjstvo ili promjene društva, već na određenu vrstu pisanja. Ta ga karakteristika vodi prema sasvim drugačijem sklopu problema koje bismo mogli nazvati inherentno književnima – problemu intertekstualnosti, fikcionalizacije vlastitog Ja, primjene poetskog jezika i lirskih fragmenata koji istovremeno konotiraju osobno iskustvo ali ga i transcendiraju. Tekst Sanje Lovrenčić ovakvom strukturom vrlo uspješno kombinira dva aspekta koji samo u međudjelovanju čine kvalitetnu književnost: uključenost u lokalni kontekst, ali i njegovo stalno rastvaranje, intimnost i univerzalnost. (Adrian Pelc)
-
vješanje kradljivaca ovaca, roman
Godina izdanja: 2015.
U neodređenom trenutku (postapokaliptične?) budućnosti tragačica Leta pregledava svoju zbirku: Najdraži joj je ipak komad glatkog bijelog drveta na dnu kovčega, jedva je stao unutra, jedva će ga izvaditi. Na njemu tri riječi ispisane sjajnim, šarenim slovima, svako slovo glatko zaobljeno, njihova cijelost još dojmljivija u usporedbi s okrhnutim rubovima drvene ploče. Ta ploča je očito istrgnuta iz nečega, ali svaka riječ na njoj neosporiva je cjelina: VJEŠANJE – KRADLJIVACA – OVACA. Leta će pokušati pronaći kontekst koji bi ovom fragmentu dao koherentno značenje, ali će svaka riječ na njezinoj ploči i dalje biti neosporiva cjelina, svojevrstan verbalniartefakt. Isti je princip prisutan u cjelokupnoj teksturi knjige: niz iskaza različitih pripovjedača, fragmenti različitih vrsta tekstova – reklamnih, autobiografskih, pravno-političkih – kroz svoje međusobne odnose neprestano upućuju na mogućnost stvaranja koherentnog „svijeta djela“ koji bi jednoznačno odredio njihovo značenje, ali istovremeno funkcioniraju kao neosporive cjeline, samodovoljne i zatvorene u sebe, te proces uspostavljanja jedinstvenog konteksta čine nemogućim. (...) Od razine pojedine riječi do razine cjelokupnog teksta ova knjiga neprestano evocira mogućnosti klasifikacije i integracije, ali ih i sustavno osporava. Jedino je moguće rješenje ove situacije – čitati je. (Adrian Pelc)
"Budućnost nakon apokalipse", prikaz Jagne Pogačnik (Jutarnji list)
"Krhotine budućih sjećanja", prikaz Davora Šišovića (Glas Istre)
-
Ardura
Godina izdanja: 2012.
uži izbor za nagradu "Gjalski 2013., širi izbor za nagradu T-portala 2014.
Gledao je kako se približava nizak, nepoznat otok, iz raslinja izviruju kuće, duž obale se između stabala i uličnih svjetiljaka ocrtava staza, pred katamaranom izranja dugačko pristanište. Ništa što bi opravdalo misao da se taj izdvojeni, zagonetni svijet izdiže iz mora upravo za njega, da umiljato zelenilo diše njegovo ime, stvarajući tu blagu izmaglicu, obećavajući i možda odmah uskraćujući nešto još neznano.
Ugledni skladatelj Viktor, koji radi u Nizozemskoj i Hrvatskoj, dolazi za vrućega ljeta na otok kako bi napisao glazbu za Shakespeareovu Oluju. Dok pokušava uhvatiti glazbu koja titra na otoku, osluškuje priče koje ga okružuju – priče starosjedilaca, gospođa ispred slastičarnice, mlade žene koja iščekuje povratak supruga pomorca, mladića i djevojaka na plaži, arheologa koji istražuju uvalu, parova koji se svađaju, maturanata koji se zaljubljuju i drugih živopisnih likova koji ljeti nastanjuju otok. Njegova se priča poput niti isprepleće s drugima i sve one tvore gustu mrežu u kojoj su ulovljeni događaji iz sadašnjosti i prošlosti, kratkotrajni uzdasi ili dugotrajna pamćenja. Tražeći inspiraciju, Viktor i ne sluti da se nalazi na Arielovu otoku, koji se upleće u živote junaka u godini kada dočekuje vilinsku kraljicu Titaniju...
-
Zlatna riba i istočni Ariel
Godina izdanja: 2010.
Zbirka kratkih proza Zlatna riba i istočni Ariel počela je nastajati na poticaj urednice emisije Riječi i riječi III. Programa Hrvatskoga radija, Irene Matijašević. Tekstovi, ponekad na rubnom području između proze i pjesme u prozi, prilično su raznoliki, neki problematiziraju svakodnevicu, stavljajući u fokus sitno i sporedno, neki se razvijaju u prave kratke priče. Ponekad se zadržavaju u gotovo dokumentaristički prikazanoj stvarnosti, no često se, uz dašak ironije, pretvaraju u skice fantastičnih otklona, podtekstova, alternativnih života. Sam naslov diskretno ukazuje na to dvojstvo: zlatna riba potječe iz kratke antibajke o ostvarivanju i neostvarivanju želja, dok istočni Ariel – deterdžent drukčijeg sastava nego njegova istoimena zapadna inačica – potječe iz realističke priče o obiteljskim odnosima. Dio kratkih proza sabranih u ovoj knjizi nastao je da bude izgovoren u eter i to njihovom stilu daje lakoću i fluidnost. I tekstovi koje autorica nije pisala za radio odlikuju se sličnim jednostavnim, ali kultiviranim izričajem, u kojemu se odražava njezino iskustvo pjesnikinje i radio-dramske autorice. Zasebnu cjelinu čini nekoliko putopisnih zapisa, koji su stilom i duhom srodni ostalim kratkim prozama u ovoj knjizi. kritika Jagne Pogačnik
-
Zmije Nikonimora, III. dio – ZLATNA VRATA
Godina izdanja: 2013.
Treći dio fantastične trilogije Zmije Nikonimora, napisane u žanru alternativne povijesti, inspirirane ilirskim imenima i toponimima, koja je izazvala zanimanje ljubitelja žanra fantasyja. U završnom dijelu velike pripovijesti o sviračici Tisyi i graditelju Arneu dovršavaju se sve pojedinačne priče započete u prvim dvjema knjigama. Svijet prolazi kroz svojevrsnu kataklizmu, a glavni likovi, ponovno zajedno nakon duge razdvojenosti, traže put kroz "zlatna vrata". Jer samo oni koji kroz njih uspiju proći više nisu u vlasti vremena...
-
Zmije Nikonimora, II. dio – Put do mora
Godina izdanja: 2010.
„Put do mora“ je roman u kojem dva lika putuju po fantastičnom krajoliku. I ne biste vjerovali, to je sasvim dovoljno da vas uvuče u svijet Sanje Lovrenčić. Možda „Put do mora“ i nije najrelevantnije djelo u kontekstu književnosti kao angažiranog pisma, ali je svakako savršen primjer pomalo zaboravljene funkcije književnosti – one demiurške. Kako smo već izgubili vjeru u književnost kao izvorište i pokretača promjene ostaje nam da joj se vratimo kao izvorištu čistog estetskog užitka. Na tom polju „Putu do mora“ se doista nema što zamjeriti. (Matko Vladanović; cijelu recenziju "Povratak na izvorište čistog estetskog užitka" možete pročitati ovdje.)
-
Zmije Nikonimora, I. dio – Palača i Vrt
Godina izdanja: 2008.
Fantastični svijet planinskog Nikonimora, južnih obala Yalme i Svardije, carstva Četverolista, sjeverne zemlje Letinen, njene velike rijeke i mističnih običaja, otkriva se u svem svom izobilju kroz živote graditelja Arnea (Agrona) i sviračice Tisye. U prvom dijelu trilogije "Zmije Nikonimora" Tisya i Arne, zaustavljeni hladnoćom, odvojeni prostorom i polaganom kataklizmom poznatoga svijeta, pokušavaju nazrijeti jedno drugo kroz vode čarobnog jezera i sjećaju se svega što je prethodilo toj teškoj zimi. No svijet oko njih, naročito onaj na sjevernim granicama, ni zimi ne miruje… Knjigom "Palača i Vrt" autorica uvodi čitatelja u izmišljenu prošlost čiji će mu se prostori i običaji na mahove možda učiniti poznatima...
Prikaz Anamarije Ćukurin možete pročitati na portalu fantasy-hr
-
Martinove strune
Godina izdanja: 2008.
Literaturpreis der Steiermaerkischesparkasse 2008. Finalist nagrade Tportala za najbolji roman 2009. godine.
Mladen je arhitekt koji u Hrvatskoj devedesetih ne vidi nikakvu perspektivu. Čim se pruža mogućnost, odlučuje otići. Za njegovog osmogodišnjeg sina i nezaposlenu ženu put u obećanu zemlju vodi kroz samotnost, strah, neočekivana otkrića i prijateljstva. A cilj ostaje neizvjestan. Ovo je priča o odlasku u tuđinu, ispričana kroz likove sljedbenika.
Iako naznačenog sretnog kraja, "Martinove strune" ozbiljna su i tužna priča o odlasku koji djeluje poput nasilnog presađivanja, tjeskobama i na kraju krajeva umjetnosti kao jedinom lijeku za naše samoće. (Jagna Pogačnik, Jutarnji list)
Autorica ove psihološke studije, u kojoj različiti likovi na različite načine stvaraju otpore prema novim sredinama, ostavlja završetak otvoren čitateljevoj mašti. (Mašenjka Bačić, Jutarnji list)
kritika Helene Sablić Tomić
kritika Vladimira Arsenića
-
U potrazi za Ivanom
Godina izdanja: 2006., 2007., 2013.
Nagrada "K. S. Gjalski" za najbolji roman 2007.
Nakon pročitanih stranica i stranica dnevničkih zapisa, bilježaka i pisama, niza putovanja i razgovora, Sanja Lovrenčić je napisala izuzetno provokativan, a istovremeno stilski dorađen biografski roman čitak na mnogim razinama. Priča o umjetnici u njemu se isprepliće s pričom o ženi, o normama, uzusima i očekivanjima društva u vrijeme njezina života. U knjizi strukturiranoj poput glazbenog komada, gotovo kontrapunkta, isprepliću se zapisi i pravi život, sadašnjost i prošlost, današnja perspektiva i živa povijest, što na osobit način dinamizira potragu za likom Ivane Brlić Mažuranić…(Anita Peti-Stantić)
Prikaz Ljerke Car Matutinović "Knjiga za lektiru"
Prema knjizi je 2008. snimljen istoimeni dokumentarni film; produkcija HRT.
-
Klizalište
Godina izdanja: 2005.
Recenziju Ivane Perice objavljenu u časopisu Tema možete pročitati ovdje.
Prikaz Barbare Slade u Večernjem listu možete pročitati ovdje.
Roman nagrađivane spisateljice koja se okušala u gotovo svim književnim žanrovima, za gotovo sve uzraste, napisan je u poznatoj autoričinoj maniri i sklonosti snovima, fantastici, suptilnosti, metaforama, živim dijalozima, lakoći života - kao da stoji u suprotnosti s težinom svakodnevice, a opet tako uvjerljiv, jasan. Roman čiji su likovi i događaji vezani uz klizalište: hokejaši, klizači, vrijeme za klizanje: nedjelja prijepodne, kafić, svlačionice, obitelji, početnici. (kataloški opis KGZ)
-
Dvostruki dnevnik žene sa zmajem
Godina izdanja: 2005.
Pretvaranje drame u priču, u roman, koji spletom neobičnih događaja postaje nesvakidašnji autorski dnevnik, samo je dio iznenađenja u ovoj knjizi Sanje Lovrenčić. Na početku bijaše natječaj - kaže nam pripovjedačica romana Dvostruki dnevnik žene sa zmajem - što zvuči poznato i upućuje nas na jedan drugi početak vezan uz riječ i stvaranje. Tematiziranje narudžbe, život i rad umjetnika u tuđim zadanostima, uvod je u pustolovinu pisanja i iskušavanje priče i njezinih protagonista, žena u prvom redu. Dvostrukost ovoga uzbudljivog i žanrovski neobičnog romana živi od savjeta o pisanju do ženskih utopija i traganja za onm što nas sve zaobilazi. Tko je žena sa zmajem? Što je u njezinu jeziku bliskosti duhovito i ironično, ritmično i gipko, poznato i nepoznato? Gdje je granica između strahova i iluzija? Ako je stvarnost uvijek u prednosti? - kako sluti žena sa zmajem, ne preostaje nam nego čitati njezin dnevnik s hrabrošću, nositi se s riječima dirljivim i riječima od bijesa - upravo kako je izvedeno i zapisano! (Miroslav Mićanović)
-
Portret kuće
Godina izdanja: 2002.
Zamislimo rat, zamislimo dva dugačka rova, jedan nasuprot drugom, puna ljutih vojnika s prašnjavim kacigama i puškama. Ti vojnici su pisci, takozvani ljevičari i desničari, uljuljkani u sigurnost i ispravnost svojih stajališta. Zamislimo livadu, ničiju zemlju između, na kojoj iznad rijetkoga cvijeća leti nestašni bijeli leptir. Hoće li vojnici primijetiti leptira? Naravno da neće. Oni će možda zapaziti kakva zalutala vola koji se može primamiti u rov i onda pojesti, ili pak kakva špijuna koji brzo pretrčava na neprijateljsku stranu… Eto, na taj način tumačim kontekst u koji padaju knjige Sanje Lovrenčić (...) Sklonost prema fantastici, snovitost, nadrealna kafkijanska atmosfera, suspense i nevjerojatna lakoća kojom rečenice Sanje Lovrenčić liježu na papir, prisilit će suptilnoga čitatelja da ovu knjigu pročita za jedno poslijepodne i da je zaklopi sretan, tražeći još priča. (Rade Jarak)
prikaz Svjetlane Janković Paus možete pročitati ovdje
-
Kolhida
Godina izdanja: 2000.
Osebujan i prepoznatljiv rukopis autorice Sanje Lovrenčić u ovom se djelu utisnuo u lice jednog svijeta čija arhaičnost samo na prvi pogled zavarava. Premda se početak i kraj nerijetko dodiruju u svojim opominjućim obrisima, zamrznut, zaustavljen svijet ove Kolhide kraj je jedne plovidbe koja se i nije dogodila. U krajoliku mulja, vrana, vlage, kuća i bijelih kula, klesar uredno oblikuje kamene ploče u koje urezuje samo po jednu rečenicu. Spasonosnu rečenicu? Jedan od načina kako se može poništiti prirodu jest dati joj svu snagu glavnog lika. Pretjerati. A to redovno pa i u ovom slučaju znači - uplašiti. Te prostore smrti koja živi sebe samu, a pri tom se čak ni ne poigrava svojim trijumfom, ne dodiruje nikakav cinizam, ironija niti bijes. U točki smrzavanja sve je oprošteno. Pa ipak, kao i antička Kolhida, to je mjesto u kojemu prebiva i zlatno runo. (Iris Supek)
-
Wien Fantastic
Godina izdanja: 1998.
Priča "Plesačica u staklu" uvrštena je u antologiju "The Third Shore: Women's Fiction from East Central Europe (Writings From An Unbound Europe)".
Naslov Wien Fantastic precizno upućuje na okvir zbirke: priče se doista događaju u Beču, ali je grad, kao što je to u modernoj književnosti često bio slučaj, u isti mah zbiljsko i fantastično mjesto. Svaku od priča kazuje drugi pripovjedač, koji je ujedno i njen protagonist. Autorica je dosta pozornosti posvetila onome što su rusk formalisti nazivali tehnikom skaza - pripovjedači su profilirani već na razini vlastitog govora, ta nas samim ritmom svojih rečenica, samim spoznajnim horizontom što ga implicira njihov način pričanja, neprimjetno uvode i u atmosferu priče. Ali ako oblikovanje instance pripovjedača ukazuje na njihovu psihološku (socijalnu, dobnu, spolnu...) profiliranost, što ove priče vezuje uz stvarnosnu razinu, sve ono o čemu je u pričama riječ tu razinu bogato nadrasta. Konkretna životna situacija samo je povod da bi se krenulo u istraživanje fantastičnog Beča. A on nam nudi mnoge zanimljive prizore koji stalno potiču, ali odmah zatim i vješto iznevjeravaju čitateljevu naivnu želju za njihovim simboličkim istumačivanjem. Doista, fantastična dimenzija što je sa sobom donosi taj drugačiji svijet, u koji se u ovim pričama stiže razmjerno lako, bez opasnih metafizičkih skokova, za Sanju Lovrenčić nije dimenzija simboličkog osmišljavanja, razrješavanja naše sudbine, ali niti područje prijetnje, dominacije apriornog zla. Ono što je za autoricu bitno jest ponajprije stanovita lebdivost, začudnost, promjena ustaljenog i zato spoznajno neproduktivnog toka stvari. U pojedinim pričama ove zbirke, eksplicitno fantastički elementi mogu i izostati, sama pripovjedačeva svijest bogatstvom je svog tkanja dovoljna da bi zajamčila taj pomak koji autoricu nadasve zanima. Upravo ta suptilnost, to titravo bogatstvo različitih svijesti, različitih načina disanja koji nam se obraćaju sa stranica ovih priča, jasno odvajaju pisanje Sanje Lovrenčić od onog, ako bismo tako mogli reći, "robustnijeg" tipa fantastike koji je sedamdesetih godina dominirao tadašnjom mlađom hrvatskom prozom. Začudnost se u ovim pričama otkriva u tananim pomacima, u neagresivnom preplitanju svijesti i svijeta. A kada fantastični poredak ipak izričito istupi pred protagonista, često se to događa u obliku svojevrsne teatralizacije koja također olakšava premoštavanje jaza između dviju razina. Grad tada postaje pozornicom, pred začuđenim pripovjedačevim pogledom odvijaju se fragmenti neke možda vrlo drevne, ali u isti mah i krhke, prolazne, trajno ugrožene predstave, jedne od onih koje nas uvijek iznova navode da postanemo neposrednije svjesni tame (možda svjetlucave, možda opojne, no ipak tame) što odasvud okružuje male, osvijetljene otočiće naših života. (Hrvoje Pejaković)
Knjiga je, u pomalo izmijenjenom obliku, ponovno objavljena 2007. pod naslovom "Bečke priče".
Komentar o radio-drami koja se bazira na knjizi, a bila je nominirana za Prix Europa.
