Sanja Lovrenčić počela je suradnju s radijskim Dramskim programom preko javnih anonimnih natječaja (tadašnjeg Radio Zagreba) na kojima joj je otkupljena radioigra za djecu Priča za Damjana (1988) i radiodrama Igraonica (1989) Na isti taj natječaj poslala je 1990. dva teksta i oba su dobila I. nagradu Hrvatskog radija: Albatros u kategoriji radiodrame i Možda sam hodao u snu u kategoriji radioigre za djecu. Time je započelo razdoblje njezinog intenzivnog bavljenja radiofonijom.

 

RADIODRAME

Igraonica (1989)

Sebastian (1991) i Fern Hill (1993) i  (obje napisane 1990)

Albatros (izvedeno 1992) – 1. nagrada za radiodramski tekst 1991; objavljeno u tiskanom obliku u Izbor iz suvremene hrvatske radio-drame 1991.

Prozirni krčag (1992) – objavljeno u zborniku Višekratno proročanstvo pukotina (1994)

Mlinovi (1993) – napisano na poziv Hrvatskog radija; objavljeno u zborniku Ocean u šeširu

Bajka o Amoretti i Kraljeviću (komedija, 1993)

Zrcalo u brdima (1994)

Arielov otok (1993) – nominirano za Prix Futura (Berlin, 1995); prevedeno i izvedeno na njemačkom (WDR, 1996); objavljeno u Antologiji hrvatske radio-drame II  (DHK, 2000)

Pisma drugom čuvaru (1995)

Barka bez vesla i bez jedra (napisano 1996, izvedeno 2000)

Krivotvoritelji (1997)

Klizalište (1999)

Devet oktava (1999) – nominirano za Prix Europa (Berlin, 1999); prevedeno i izvedeno na mađarskom i slovačkom; objavljeno u antologiji Croatian Radio Plays in the 90s

Čekanje (po motivima iz poezije Hrvoja Pejakovića) (2000)

Wien Fantastic (2001) – nominirano za Prix Europa (Berlin, 2001)

Žena sa zmajem (2002) – nominirano za Prix Europa (Berlin, 2002); prevedeno i izvedeno na mađarskom, slovačkom i estonskom

Koraci odustajanja – Camille Claudel  (2003)

Obračun s kućom  (komedija, 2004)

Veliki let  (2005)

Šest žena na putu  (2006)

Shopping centar  (2010)

Recite, kralju, nije li pjesnik bolji od pjevača? (2015)

Zgrada (2020)

 

RADIOIGRE ZA DJECU

Priča za Damjana (1988)

Možda sam hodao u snu  (1990), 1. nagrada za radio-igru za djecu 1991.

Tko je ukrao zelene boce  (1996)

Mala virusna upala grla (2004)

Čarobnjakov dvorac (2009)

 

AUTORSKE RADIJSKE ADAPTACIJE

Surađujući s Dramskim programom Hrvatskog radija, Sanja Lovrenčić je dramatizirala niz različitih predložaka. Njene prve autorske radio-adaptacije bile su priče Ivane Brlić Mažuranić (Regoč, 1991) i (Potjeh, 1992) Pisma Ivane Brlić Mažuranić bila su okosnica dokumentarne drame Gospođa od priča iz 1993. Svoj osobiti radiofonijski stil autorica razvija baveći se srednjovjekovnim spjevom o Tristanu i Izoldi (Drugo Izoldino putovanje morem, 2000) te proznim predlošcima A. Fourniera (Veliki Meaulnes, 2000), Virginije Woolf (Valovi,1993) i Selme Lagerloef (Sveti plamen, 1997); u emisiji Leonardo – portreti mladosti iz 2002. koristi dijelove iz Quadrifoliuma Leonarda da Vincija i kombinira ih s dokumentarnom snimkom razgovora s četrnaestogodišnjim dječakom; u radio-igri naslovljenoj …glavni lik te knjige zvao se Gilliatt, napisanoj po motivima Hugoove knjige Orači mora, uvodi kao jedan od dramaturških elemenata i svoj glas; u emisiji Grasmerska sjećanja (2004) uklapa dijelove dnevnika Dorothy Wordsworth u suvremenu priču o ženi književnici, dok u radio-drami Poeova Maska crvene smrti (2004) stvara svojevrsnu fantastičnu biografiju u kojoj se isprepliću podaci o životu E.A. Poea s motivima iz njegove priče.

Konvencionalniji pristup dramatizaciji primijenila je pripremajući radijsku verziju pripovijetki Th. Gautiera (Arria Marcella, 1997) i M. Shelley (San, 1997), romana Barrya Callaghana Kad stvari krenu po zlu (2001), Flaubertove priče Priprosto srce (2003), Kleistovog romana Michael Kohlhaas (2005) i Hoffmannove priče Pješčar (2008), kao i u radijskim prilagodbama kazališnih tekstova (A. de Musset, Bettine; J. Whiting,  Demoni;  B. Büchner, Leonce i Lena; E. Ionesco, Delirij u dvoje; B. Shaw, Sveta Ivana; H. Ibsen, Kad se mi mrtvi probudimo; A. Strindberg, Pelikan; J. Anouilh, Becket). Većinu tih drama (osim Ibsenove i Strindbergove) Sanja Lovrenčić je i prevela, kao i još niz suvremenih dramskih tekstova izvorno napisanih za radio (Bernard da Costa, Hodočašće Beethovenu, Bumerang i Boksač i violinistica; Akihiko Uzuno, U mraku;  Ruud van Megen, Egipatski klizač, Tove Granquist, Kraljica osvete; Andrus Kiviräkh, Sveti Gral).

Napisala je i petodjelne radiodramske adaptacije svojih romana U potrazi za Ivanom, Martinove strune, Ardura i Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost, za emisiju Radio roman III. programa Hrvatskog radija.

 

DOKUMENTARNA RADIO-DRAMA

Za Dramski program Hrvatskog radija Sanja Lovrenčić samostalno je snimila i režirala sedam dokumentarnih radio-drama:

Strings Only!  (2003)

Pobuna mašte protiv stvarnosti (2004)

Skupljačica plesnih koraka (2004)

O pticama i ljudima (2006)

Ispod lipe nam zelene (2006); emisija je predstavljala Hrvatski radio na festivalu “Prix Italia” 2007.

Slike povratka: općina Gračac (2007)

Ovdje je more uvijek blizu (2019)

 

SURADNJA S TREĆIM PROGRAMOM

Za Treći program Hrvatskog Radija Sanja Lovrenčić počela je raditi kao vanjski suradnik početkom 90-ih, te je izabrala, prevela i popratila bilješkama niz tekstova za emisiju Svjetska proza (urednica Biljana Romić). Autorica je prijevodno-esejističkih serija: Vidas i razos – životi trubaduraFrancuski roman 20. stoljeća; zahvaljujući potpori francuskog Ministarstva kulture za dvomjesečnog boravka u Parizu pripremila je i seriju emisija o suvremenoj frankofonoj književnosti Québeca; u okviru emisije Svjetska proza prikazala je knjige tada u Hrvatskoj nepoznatih francuskih i japanskih autora (prevedenih s francuskog), poput Huellebecqa i Delerma, Tanizakija i Murakamija. Za emisiju Riječi i riječi (urednica Irena Matijašević) napisala je niz kratkih tekstova, od kojih su neki objavljeni u knjizi Zlatna riba i istočni Ariel. U emisiji Poezija naglas (urednici Danijel Dragojević, Irena Matijašević) izvođena je njezina poezija te nekoliko prijevoda. Nekoliko njezinih autorskih i prijevodnih tekstova emitirano je i u emisijama Saturnova djeca i Dnevnici, pisma – govor iz prvog lica (urednica Biljana Romić). Za potrebe III. programa Hrvatskog radija dvaput je popratila festival Zagreb DOX,  te snimila dokumentarne emisije o Jonu Alpertu i etičkim dvojbama dokumentarista (2009) te o korištenju arhivskih materijala na primjeru latvijskog filma “Umjetnik Klucis” redatelja Peterisa Krilovsa (2010).