Sanja Lovrenčić počela je suradnju s radijskim Dramskim programom preko javnih anonimnih natječaja (tadašnjeg Radio Zagreba) na kojima joj je otkupljena radioigra za djecu Priča za Damjana (1988) i radiodrama Igraonica (1989) Na isti taj natječaj poslala je 1990. dva teksta i oba su dobila I. nagradu Hrvatskog radija: Albatros u kategoriji radiodrame i Možda sam hodao u snu u kategoriji radioigre za djecu. Time je započelo razdoblje njezinog intenzivnog bavljenja radiofonijom.
RADIODRAME
Igraonica (1989)
Sebastian (1991) i Fern Hill (1993) i (obje napisane 1990)
Albatros (izvedeno 1992) – 1. nagrada za radiodramski tekst 1991; objavljeno u tiskanom obliku u Izbor iz suvremene hrvatske radio-drame 1991.
Prozirni krčag (1992) – objavljeno u zborniku Višekratno proročanstvo pukotina (1994)
Mlinovi (1993) – napisano na poziv Hrvatskog radija; objavljeno u zborniku Ocean u šeširu
Bajka o Amoretti i Kraljeviću (komedija, 1993)
Zrcalo u brdima (1994)
Arielov otok (1993) – nominirano za Prix Futura (Berlin, 1995); prevedeno i izvedeno na njemačkom (WDR, 1996); objavljeno u Antologiji hrvatske radio-drame II (DHK, 2000)
Pisma drugom čuvaru (1995)
Barka bez vesla i bez jedra (napisano 1996, izvedeno 2000)
Krivotvoritelji (1997)
Klizalište (1999)
Devet oktava (1999) – nominirano za Prix Europa (Berlin, 1999); prevedeno i izvedeno na mađarskom i slovačkom; objavljeno u antologiji Croatian Radio Plays in the 90s
Čekanje (po motivima iz poezije Hrvoja Pejakovića) (2000)
Wien Fantastic (2001) – nominirano za Prix Europa (Berlin, 2001)
Žena sa zmajem (2002) – nominirano za Prix Europa (Berlin, 2002); prevedeno i izvedeno na mađarskom, slovačkom i estonskom
Koraci odustajanja – Camille Claudel (2003)
Obračun s kućom (komedija, 2004)
Veliki let (2005)
Šest žena na putu (2006)
Shopping centar (2010)
Recite, kralju, nije li pjesnik bolji od pjevača? (2015)
Zgrada (2020)
AUTORSKE DOKUMENTARNE RADIO-DRAME
Strings Only! (2003)
Pobuna mašte protiv stvarnosti (2004)
Skupljačica plesnih koraka (2004)
O pticama i ljudima (2006)
Ispod lipe nam zelene (2006); emisija je predstavljala Hrvatski radio na festivalu “Prix Italia” 2007.
Slike povratka: općina Gračac (2007)
Ovdje je more uvijek blizu (2019)
Triptih o zemlji vatre i leda (2021)
Mala islandska bilježnica (2021)
RADIOIGRE ZA DJECU
Priča za Damjana (1988)
Možda sam hodao u snu (1990), 1. nagrada za radio-igru za djecu 1991.
Tko je ukrao zelene boce (1996)
Mala virusna upala grla (2004)
Čarobnjakov dvorac (2009)
AUTORSKE RADIJSKE ADAPTACIJE
Surađujući s Dramskim programom Hrvatskog radija, Sanja Lovrenčić je dramatizirala niz različitih predložaka. Njene prve autorske radio-adaptacije bile su priče Ivane Brlić Mažuranić (Regoč, 1991) i (Potjeh, 1992) Pisma Ivane Brlić Mažuranić bila su okosnica dokumentarne drame Gospođa od priča iz 1993. Svoj osobiti radiofonijski stil autorica razvija baveći se srednjovjekovnim spjevom o Tristanu i Izoldi (Drugo Izoldino putovanje morem, 2000) te proznim predlošcima A. Fourniera (Veliki Meaulnes, 2000), Virginije Woolf (Valovi,1993) i Selme Lagerloef (Sveti plamen, 1997); u emisiji Leonardo – portreti mladosti iz 2002. koristi dijelove iz Quadrifoliuma Leonarda da Vincija i kombinira ih s dokumentarnom snimkom razgovora s četrnaestogodišnjim dječakom; u radio-igri naslovljenoj …glavni lik te knjige zvao se Gilliatt, napisanoj po motivima Hugoove knjige Orači mora, uvodi kao jedan od dramaturških elemenata i svoj glas; u emisiji Grasmerska sjećanja (2004) uklapa dijelove dnevnika Dorothy Wordsworth u suvremenu priču o ženi književnici, dok u radio-drami Poeova Maska crvene smrti (2004) stvara svojevrsnu fantastičnu biografiju u kojoj se isprepliću podaci o životu E.A. Poea s motivima iz njegove priče.
Konvencionalniji pristup dramatizaciji primijenila je pripremajući radijsku verziju pripovijetki Th. Gautiera (Arria Marcella, 1997) i M. Shelley (San, 1997), romana Barrya Callaghana Kad stvari krenu po zlu (2001), Flaubertove priče Priprosto srce (2003), Kleistovog romana Michael Kohlhaas (2005) i Hoffmannove priče Pješčar (2008), kao i u radijskim prilagodbama kazališnih tekstova (A. de Musset, Bettine; J. Whiting, Demoni; B. Büchner, Leonce i Lena; E. Ionesco, Delirij u dvoje; B. Shaw, Sveta Ivana; H. Ibsen, Kad se mi mrtvi probudimo; A. Strindberg, Pelikan; J. Anouilh, Becket). Većinu tih drama (osim Ibsenove i Strindbergove) Sanja Lovrenčić je i prevela, kao i još niz suvremenih dramskih tekstova izvorno napisanih za radio (Bernard da Costa, Hodočašće Beethovenu, Bumerang i Boksač i violinistica; Akihiko Uzuno, U mraku; Ruud van Megen, Egipatski klizač, Tove Granquist, Kraljica osvete; Andrus Kiviräkh, Sveti Gral).
Napisala je i petodjelne radiodramske adaptacije svojih romana U potrazi za Ivanom, Martinove strune, Ardura i Kabinet za sentimentalnu trivijalnu književnost, za emisiju Radio roman III. programa Hrvatskog radija.
SURADNJA S TREĆIM PROGRAMOM
Za Treći program Hrvatskog Radija Sanja Lovrenčić počela je raditi kao vanjski suradnik početkom 90-ih, te je izabrala, prevela i popratila bilješkama niz tekstova za emisiju Svjetska proza (urednica Biljana Romić). Autorica je prijevodno-esejističkih serija: Vidas i razos – životi trubadura i Francuski roman 20. stoljeća; zahvaljujući potpori francuskog Ministarstva kulture za dvomjesečnog boravka u Parizu pripremila je i seriju emisija o suvremenoj frankofonoj književnosti Québeca; u okviru emisije Svjetska proza prikazala je knjige tada u Hrvatskoj nepoznatih francuskih i japanskih autora (prevedenih s francuskog), poput Huellebecqa i Delerma, Tanizakija i Murakamija. Za emisiju Riječi i riječi (urednica Irena Matijašević) napisala je niz kratkih tekstova, od kojih su neki objavljeni u knjizi Zlatna riba i istočni Ariel. U emisiji Poezija naglas (urednici Danijel Dragojević, Irena Matijašević) izvođena je njezina poezija te nekoliko prijevoda. Nekoliko njezinih autorskih i prijevodnih tekstova emitirano je i u emisijama Saturnova djeca i Dnevnici, pisma – govor iz prvog lica (urednica Biljana Romić). Za potrebe III. programa Hrvatskog radija dvaput je popratila festival Zagreb DOX, te snimila dokumentarne emisije o Jonu Alpertu i etičkim dvojbama dokumentarista (2009) te o korištenju arhivskih materijala na primjeru latvijskog filma “Umjetnik Klucis” redatelja Peterisa Krilovsa (2010).