CELAN CELANT – CELAN KOJI SKRIVA

U malenoj knjizi „Leçons de solfège et de piano“ Pascala Quignarda nalazi se, između ostaloga, izlaganje što ga je autor održao na događanju zgodnog imena „Banquet du livre“ u Lagrasseu, 2010. Bilo je posvećeno trima osobama: jednom prijatelju, jednom pjesniku i jednoj učiteljici glazbe. Pjesnik je Paul Celan – čije ime, čini se, doista treba čitati na francuski način.

(…)

Prije više od četrdeset godina, u časopisu „L’Ephèmere“, Paul Celan nas je poticao da prevodimo: Andréa du Boucheta, Louisa-Renéa des Forêtsa, Alaina Veinsteina i druge. Za nas je Paul Celan bio Petrarca. Paul Celan bio je u to doba poznat ponajprije kao prevodilac. Moj vrlo stari prijatelj, moj vrlo stari suučenik, Jean-Luc Marion, s bolom piše u svojim „Memoarima“: „U školi je postojao asistent za učenike koji su bili loši iz njemačkog. Na njegovim satovima đaci su dizali silnu galamu i ja sam također galamio. Eh, a taj čovjek bio je Paul Celan.“

Eto tko je bio Paul Celan, neki neznanac.

Jednostavno je datirati kraj časopisa „L’Ephèmere“: onaj zimski dan kad je poželio baciti se s mosta u Seinu.

On je ronilac. [1] (…)

Prijevod knjige koju sam donio ovamo, Likofronove „Kasandre“[2], bio sam odavno završio – kad je on zaronio. (…)

„Aleksandra“ je konačna tragedija grčkog svijeta. To je Likofronovo djelo, istinu govoreći, sudbinsko. Tekst počinje glagolom „govoriti“ u futuru. Ne Legô (kažem), nego Lexô (reći ću), a završava riječju Aiai (jao): cijela povijest Grčke tu je ispripovijedana, sve do rimskog osvajanja, u zamahu jedne jedine katastrofe.

Lexô

Reći ću – bez okolišanja reći ću bol Povijesti.

Mislim da je Celan želio da prevedem Likofrona jednostavno zbog tog apsolutnog futura: Lexô. Reći ću.

Glas, makar opskuran, makar uzaludan, okreće se prema budućnosti, zadobiva budućnost. Zove. A taj zaziv traži dolazak nekoga tko sluša zaziv uz onoga koji zove. Čak i ako su svi koje zove mrtvi, glas zove i dalje, zove na apsolutan način. To je kao san za vid. (…)

Lexô ta panta nètrekeôs, archès ap’akrès… Reći ću sve bez okolišanja, od početka do kreste koja izranja iz vremena… (Ili pak: Imenovat ću jedan po jedan „nekoć“, sve do vrhunca onoga što bijaše.)

„Lexô,“ to je upravo ono što objavljuje Nelly Sachs u Stockholmu, 1. listopada 1946:“ Jedan glas mora postati čujan.“

Poziv se nada skrenuti drugoga s puta kako bi ga priveo mjestu odakle je sam poslan. S jedne strane, krik vodi onoga tko ga čuje prema vlastitom izvoru. S druge strane, onaj tko ispušta krik anticipira u dnu toga krika ono misteriozno stanje u kojemu biva „čut od drugoga“.

U svakom slučaju, krik je poput sna. Halucinantan. U duši onoga tko kriči neka „imanentna čuvenost“ vlada nad pozivom koji se uzdiže i koji se jada.

I tako netko „drugi nego ja“, stariji nego ja, patetičniji nego ja, luta u glasu, netko prema kojemu ja misteriozno upućuje svoj krik. Physis je gurati. Pile[3] (kakva izvanredna riječ) „gura“ svoje prve krike u unutrašnjosti jajeta.

Kod morskih lastavica, tako lijepih, tako vjernih, koje se gnijezde u hridima nad oceanom, koje se vraćaju svake godine u isto gnijezdo, isti grm, isto skrovište u stijeni, točno u centimetar, priroda se toliko voli kriptirati da pile „gura“ svoje prve krike tjedan dana prije rođenja. Zagonetan zaziv iz naručja prvog svijeta prema nečemu što prvi svijet ne poznaje.

Kod pataka na obali rijeke Yonne – a za ono što se odnosi na obale rijeke Yonne pravi sam stručnjak – jaja kriče tri dana prije nego što će se izleći pačići. Patka koja na njima leži razgovara s tim skrivenim kricima slabog intenziteta, bez lica, koji se uzdižu ispod nje. Čudan zaziv prema nikad viđenom tijelu, nikad viđenom suncu.

Kriptografija postoji od početka.

Poput ljudskog začeća, skrivena daleko, u nevidljivom, daleko od velikih usana koje obrubljuju ženski spolni organ, u dubini majčinske kripte.

Kao i seksualnost, pisanje služi „prenošenju skrivenog“ glasa.

To je još uvijek Heraklitov fragment CXXIII: „Physis kryptesthai philei“[4].


Celan
celant[5].

Paul Celan je pjesnik koji je želio biti hermetičan zbog jednog apokaliptičnog seizma. Tri debela vela – takve su bile proročanske tkanine koje su okruživale tabernakul i skrivale ga od pogleda vjernika. Paul Antschel pod velom Paula Aurela, zatim pod velom Paula Ancela, zatim pod velom Paula Celana. S tom je svrhom Paul Celan smislio svoj konačni pseudonim. S tom se svrhom bacio u vodu Seine koja se hladno sklopila nad njih. Celan je onaj koji je napisao: „Boca bačena u more, koja sadrži nešto napisano tintom na komadu papira, mora biti hermetički zatvorena.“ Tako pluta: jer je zapečaćena. Taj pečat dio je pjesme. Tako pjesma dokazuje da jezik, u svojoj dubini, zove.

Neka zazivnost luta uz struju prirodnih jezika, mnogo dublja od njihovog smisla.

Primo Levi jednom je silovito napao Paula Celana. „Pisati jest prenositi“, kaže on. „Ne šifrirati poruku i baciti ključ u grmlje.“ No Primo Levi se prevario. Pisati nije prenositi. Pisati jest zvati. Baciti ključ jest ponovno pozvati ruku koja slijedi i traži, koja kopa po kamenju i trnju i bolima i mokrom lišću, crnom, ljepljivom od blata, ili pucketavom, ili ledeno hladnom, noću, Zapadno od svijeta.

(…)

Završit ću jednom genijalnom verzijom cvrčka i mrava. Završit ću Babriosovom verzijom. To je Babriosova basna CXL.

– Zašto nisi skupljao zalihe dok je trajalo ljeto? – pita mrav kod Babriosa Sirijca.

– Nije bilo vremena, odgovara Babriosov cvrčak, morao sam slaviti boga da bi ti preživio.

 

 

[1] Da bi se ovo razumjelo, treba pročitati Quignardovu knjigu o Boutesu, onome među Argonautima koji se baca u more zbog pjeva sirena.

[2] Tekst je poznat i pod naslovom „Aleksandra“.

[3] neprevodiva igra riječi: pousser – gurnuti, poussin – pile, pousser les cris – kričati

[4] Heraklitov fragment koji se obično otprilike prevodi kao „Priroda se voli skrivati“. Svoju interpretaciju Quignard iznosi na drugom mjestu u knjizi.

[5] neprevodiva igra riječi: celer – zatajiti, sakriti, prešutjeti