PORTRET MOJE MAME

Bila je to jasna zamisao; pojavila se odjednom, posve dovršena.

Bio je to junački pothvat: sve u jednom komadu, ali od dvije vrste gline. Jer taj kontrast svijetlog i tamnog nije mogao biti posljedica tek neke površinske obrade, boje i glazure – suprotnost proizlazi iz dubine materijala.

Dnevna strana: dom sa svojim pitomim prozorom i predmetima koji su se otisnuli u nekoć novim zjenicama. Tu je čajnik, tu sunčana malena vaza.

Noćna: nerazumljiv val, mračna zemlja koja se talasa, tama u kojoj nema jasnih oblika, u kojoj se svi oblici rastapaju. Dan i noć smjenjuju se neovisno o suncu.

Nije uspjelo u prvom pokušaju, no pokušavala sam ponovno, sve dok portret-prozor nije izašao iz peći bez napukline.

Samo jedna polovica ima glazuru, a u svijetu metafora moglo bi se reći da je glazura obzirnost, ona granica unutarnjeg i vanjskog koju treba poštivati. Tamno more se izlijeva bez takvih zadrški – skrutnuti valovi modelirani prstima koji ga poznaju višestruko.

I onda je taj visoki predmet morao poći na put, zajedno sa svojom prozorskom prazninom. Dobio je drvenu kutiju, gomile zaštitnih plastičnih mjehurića, naljepnice koje upozoravaju na njegovu krhkost. Nije mu bilo dovoljno, što je sasvim u skladu s njegovom dubokom prirodom. Stigao je na odredište razbijen, ili su ga možda razbili otvarajući kutiju. Pa zalijepili ljepljivom trakom koja je svojim sivosmeđim debelim potezima osporila i sjaj i mrak, neosporiva je ostala samo razbijenost. I tako izložili, uz isprike, za utjehu. Dalje ne znam, nisam tražila da mi ga vrate.

Možda ću ga jednom ponoviti, u malo manjim dimenzijama.