STOCKHOLM (ŽIVOT NA SJEVERU)

Bio je to vrlo velik brod čija tri jarbola strše prema nebu premda ih više nema.

Bilo je to vrlo veliko brodogradilište i graditeljeva je udovica morala dovršiti posao kad je graditelj umro.

Bilo je to tijesno ronilačko zvono, i kuke kojima su vadili topove iz pijeska na dnu – ali kako težak teret sve to skupa! i zvono, i čovjek, i kuka, i top, i hladno more k tome!

Bile su tkanine, žarko crvene, žarko crvene, i mi bismo također rado imali tkalački stan. Tapiserije na zidu, ladice ukrašene slonovačom, kolekcija pera i tintarnica. (Zlato je drugdje. Ispleteno naspram iskovanom? Različite vrste trajnosti?)

Bile su bezbrojne nijanse žućkastih pročelja obasjane morem, s druge strane lice sluškinje golemih ruku zagledane u vrijeme, jednako kao što je zagledan i starac rijetke brade s bisernim naušnicama, upalim obrazima – svi žedni sunca koje podnevno zvono ne uspijeva povući prema vrhu neba – osuđeni na unutrašnjost.

Na jednom od zidova: breze usred močvare – i kako dugo na ovom svijetu nije padala kiša!

I noć je bila lijepa za gledanje, prijateljska ulica koja poziva uzbrdo i kojoj možeš zapjevati neka pomalo neumjesna orfička pjevanja, iako ćeš joj ubrzo okrenuti leđa i ponovno se vratiti u najstariji dio grada.

Bilo je toliko toga za gledanje! Nomadski narod predaje svoje čizme i noževe ravno u prodavaonice suvenira iz kojih nas gledaju sva godišnja doba odjednom. I kao što možeš odjenuti sve te savršene vunene pulovere, tako se uvlačiš redom u slike topline – planine, jezera, šume, toplina postelje, sladak umor, još slađi zagrljaj, duga cesta kroz šumu, krajolik od bobica i trpkog mirisa, vjetar koji raznosi tamno rumenilo kroz grmlje, neki neznani okus haringe –

Toliko toga? Samo moje nepostojeće lice iz slika kojih nema, iz svih doba života odjednom – i tko sam uopće sad? Ah da, ona koja ide sa zapisom, srlja u slani-miris-hladni-vir sjevera, pokušava s očiju strgnuti mrežu koja prikriva ples grobnog kamenja uz tramvajsko okretište iz tuđe pjesme.

Malo ću prošetati, ponavljam, malo ću prošetati stranicom, slobodna od gradova, malo ću prošetati gradom u kojem nitko ne nosi odjeću kao što je moja – dok me ne svlada umor i ne nahrupi san sa zaljuljanim obzorjem, kopnom i morem što se miješaju miroljubivo i prijetvorno.