PARIŠKI FRAGMENTI

Rijeka je na svom mjestu, građevine, knjižare, dvostruke mansarde, uličice i dvorišta – sivo i vrlo zimski. Meni pod prstima nastaju samo nespretni oblici, skice za skice… jesam li došla ovamo tražiti Pariz negdašnji-sadašnji ili samo nakratko izmaknuti u šutnju?

Vrijeme je da odrasteš, kaže crveni zmaj iz izloga, ali nemoj na pogrešan način – (tapfer ohne hart zu sein, napisao mi je stari prijatelj).

…

Prema boji možeš procijeniti starost vitraja, ako znaš cijene i njihove mijene – crvena (zmajska) bila je, ako se dobro sjećam, vrlo skupocjena pa prema tome i rijetka, zato prevladava plava? Velike rozete stabilne na svom mjestu, na bočnim stranama transepta, gotovo vječite u svom plavetnilu – a „besplatno vodstvo pokazat će vam kršćansku ideju u toj arhitekturi“.

Ljudi su sivi pod sivim nebom – razred djece raznolike boje kože prelazi ulicu.

Kad svega ima previše (knjiga, na primjer), poželiš od svega odustati?

Možda sam došla ovamo samo da bih se naspavala. Možda i ne vjerujem do kraja da sam opet tu.

…

Putopis? – muškarac koji sjedi nasuprot meni pije pivo – s druge strane dvije Amerikanke govore na sav glas – sitna starija Kineskinja sva stisnuta u zimskoj odjeći prelazi ulicu –
Što se događa kad se ne događa ništa? – odšetaj do Place St Sulpice pa pogledaj.

Iz aviona sam vidjela Alpe pod snijegom.

…

Moja gazdarica uči svirati violinu.
Moja gazdarica ima mačku, crno-smeđu, tigrastu – ima sređen život, udobnu kuhinju-blagovaonicu. Ali u mojoj sobi je hladnije nego što bi mi odgovaralo – u kupaonici se svjetlo prigušuje čim se odmaknem od ogledala – bez rasipništva, dakle. Mekoća francuskog svud oko mene kao more.

Hodam po knjižari muzeja, zamalo kupujem neke knjige, ipak odustajem.
Što se događalo u tih gotovo trideset godina koliko sam gledala na drugu stranu, kakva umjetnost? – Svakako ne Dalijeva retrospektiva zbog koje ljudi stoje u redu po dva sata, izložba od koje sam odustala pa se onda ipak slučajno uvukla bez čekanja: Dali postmodernist: citati, autocitati, groteska i parodija…

Žena koja je došla počistiti stan ima tamnu kožu, kao i smetlar na plakatu kojim služba gradske čistoće upozorava građane da ne može učiniti nemoguće – je li to rasistički plakat? Bijela djevojka nehajno odbacuje bocu koju smetlar pokušava uhvatiti u letu – ili je realističan? Pa je u tom slučaju u realnosti problem –

…

Problem je u vremenu, u svakodnevnom drobljenju vremena u komadiće: čini se da će svaki biti dovoljan za nešto, ali na koncu nije – ne uspijem ni suvislo započeti, a već sve propada kroz nekakvo sito, ne stavljajući za sobom gotovo ništa. Ali na putu se vrijeme nakratko iscjeljuje.

Pronašavši svoj stari Marais, sjedim na suncu, u kafiću u Rue Mazarine, gdje ne baš osobito pristojni konobar određuje gostima gdje će sjesti. Općenito, ovdje ljudi nisu baš osobito pristojni, previše im se žuri ili prakticiraju poznatu neotesanost grada nad gradovima. U svakom slučaju, ja govorim pretiho za njih, sve moram ponavljati glasnije.

…

Lutajući kroz muzejske mrvice povijesti, mislim o tjelesnim stvarima: sva ta odjeća, nosili su je da im ne bude hladno? – besposleni ljudi u salonima – zrcalna vrata i kineski sobičak za neki intimni bijeg? – Ali što su činili s vremenom oni kojima su pripadale sve te luksuzne stvari, ljudi koji su odlučili ništa ne raditi, što su drugo mogli nego se odati krajnostima užitka? Lutajući Maraisom, mislim o tamnim dadiljama sa svijetlom djecom, njihovim više odsutnim nego ravnodušnim licima. Jedno dijete plače i pokušava se okrenuti u kolicima, dadilja sanjarski gleda nekamo mimo njega – ali sad: što se događa kad se ne događa ništa? Prolazi zeleni kamionet gradske čistoće, prolazi vrlo elegantna žena u crnom, baca pogled na moju bilježnicu, konobar ponavlja pridošlicama: ne možete tu sjesti, ako ne želite jesti. Sunce zalazi za oblak, lampa-grijalica okrenuta je prema onima koji jedu iza mojih leđa – gužva je u tijesnoj ulici, prolaze biciklisti, cijeli grozd – obitelj s troje djece sjeda pokraj mene – još jedan smetlarski kamionet – pogrebno vozilo – vozilo sa slikom Eiffelovog tornja – crni španijel njuška nisko, tapka brzo – još ljudi, i još – s ljubičastom vrećicom, crvenim štiklama, dvjema bagetama, ljudi koji se ljube na pozdrav… Zašto li je Perec izabrao baš Place St. Sulpice za ovakvo promatranje? Tamo nije ovako zabavno, možda baš zato –

Ispred mene zastaje djevojka i pije ružičast sok iz prozirne čaše – prolazi poštarica s torbom i kolicima (zaboravila sam te pariške poštare pješake) – muškarac s pletenom košarom na kotačima – poznajete li knjige Gerogesa Pereca, upitala bih, a oni bi složno odvratili: ne poznajemo. Ulicu prelaze majka i kći s jednakim naočalama. Ne bilježiti ništa što izaziva na priču, rekao je, ništa ukrasno, slikovito – ali život je slikovit, pun priča – tamo malo dalje kiosk sa cvijećem, pravi šumarak – na stablu preko puta, jedinom u ulici, slutnja listanja kao neki zelenkast veo. Djeca pokraj mene dobila su Colu, majka tipka po telefonu – za sljedećim stolom neki momak maše rukama, čini se da je sam, ali ne, ima mobitel – trojica motorista provlače se između vozila i stolova ovog kafea. Točno opisati, rekao je (valjda) jednom P., ništa drugo. – Djeca dobivaju harmburger i krumpiriće, nastao je totalni prometni zastoj, neuspješni motorist zaustavljen između automobila zagađuje zrak pred mojim stolom – stiže djevojka s nizom malih šarenih balona, njeno društvo dočekuje ju pjesmom, dolazi još mladih, nema mjesta za sve na tijesnoj ulici. Zanimljivo je da se autobus uspijeva provući kolnikom – prolazi stariji muškarac s djevojčicom u kolicima, njegovo lice nije odsutno poput lica tamnih dadilja – balona ima toliko koliko je djevojci godina, upravo ih je prebrojala – tamnoputa policajka piše kaznu za pogrešno parkiran kombi, društvo s balonima odlazi – djeca jedu hamburgere vilicom i nožem – ja odlazim u još jedan muzej – je li Pariz tamo ili tu?

(ožujak 2013.)