što s početkom? – neka bude kimono, dan-tkanina bez rezova, nerubljenih rubova znaš da je premalo znaš da je potrošeno: to stablo napola suho, taj let pred bijelom fasadom skriven mrakom, taj glas koji zapitkuje: što imaš još? žeđ i pješčani sat, sasušen bodljikav ostatak jeseni za koji zapinjem...
(jutro) ah, kako je bijelo more na rubovima gdje se u njemu zrcale tijela malih brodova, čak i crveni bok neke barke baca bijeli sjaj u dubinu noćni su udarci – razorena obala – zakopani u pokrivač uredan protresen, izložen svježini poravnan tako da su i mȍre tanke, spljoštene...
živim u kući u kojoj živi i smrt ponekad se rasprostre: umrla ti je prijateljica, umro ti je prijatelj lažeš, kažem svi su ljudi smrtni, kažem i čvrsto zatvaram oči prema njenim snovima spavam u kući u kojoj spava i smrt – poriče moju djecu poriče moje imaginarne prostore...
1. pišem ti iz daleke zemlje – možda misliš da su razdaljine uvijek iste, ali nisu, danas se daljina rastegnula gotovo do pucanja, još malo i neće biti moguće više ništa reći – pišem ti iz grada u kojemu ljudi ostavljaju kućne biljke na otvorenim prozorima svojih napuštenih stanova,...