DESET SILAZAKA K JEZERU
1.
list je na jezeru
položi na njega svoj oblik
iz trenutka prije rođenja
još unutarnji i čist –
stup od vode drži te na listu
uzdiže prema sunčevu kolobaru
kroz zeleni odsjaj možeš podići pogled
prema duginom punom krugu oko sunca…
zatim
počinje spuštanje
neosjetno
spuštanje
kojemu pripada san
s ponoćnim nebom
i prozračnim nizom velikih teleskopa…
dolje
list se
pod pritiskom vode
polako zatvara
oko tvojega tijela
iz trenutka prije rođenja
sad si kukuljica u jezeru
tvoj trag je zvijezda
na površini
bez leda
2.
preko vode
pokrov od crnog stakla
– ako dovezemo zemlju, posijemo travu, napravimo park
moći ćemo vedro koračati
u ljuljačkama se ljuljati
trčati za zmajevima
i jedine zabranjene
bit će igre u pijesku –
tako govori zbor
jezero
podiže nevidljivu obranu
zaustavlja pijesak,
sjemenke,
zamah
briše
sunčane kupole na horizontu, siguran putokaz
zastrta lica
sred glatke sjajne površine
netko tankom iglom urezuje
slike zaustavljenih gradova
što tanjom iglom
što sitnijim pokretom
što manje slike
zaustavljenih gradova
3.
ni na površini ni na dnu blista srebrnoblijed
visak za vrijeme
pokušat ćeš svladati njegovu težinu
potražiti konce i udice
baciti ih u jezero
uvijek s nadom
da će se bar neka od srebrnih kuka
uhvatiti prstena na njegovu vrhu…
i kad je voda već puna bijelih niti
i kad
razdvojivši se u tisuću likova
sa svih strana povlačiš –
ne možeš ga pomaknuti
preostaje još očajan jezerski san:
držiš ga na dlanu
beskrajno propada tvojim dlanom
mijenjajući ga u vremenu
dok u vreloj muci tražiš
riječ kojom ga se odbacuje
4.
jutrom
stabalca izviru
iz nepomične vode
– neprozirna? uvijek gusto plava? –
sva stabalca
svih vrtova
polako
stapaju se u jedno
jedino debloveliku krošnju…
– pomračila bi površinu vode
kad jezero ne bi upijalo
i sjene i sjaj!
zatim
jedino stablo postaje list od vatre
udaljuje se uvis
talasa se nad svijetom…
u sljedećem trenutku
voda bit će prozirna i bistra
i kroz nju će se vidjeti
bijelo brdo
5.
ponekad otok
– vulkanska hrid crn koraljni greben –
disanjem stvara
prstenaste valove
kružno izdiše riječ koja uvijek znači dah
jednom šalje dan
jednom suton
tminu čuvajuć
u dubini
– zar se otvaraju spustovi k jezeru!
– jednom izgovoren, svaki prilaz se gasi!
– možda u suprotnom smjeru,
možda na visovima…
ipak
sigurnim korakom
dolaziš ovamo po rumenilo
za dlanove i stopala
pokušavaš svoje disanje
uskladiti s njegovim
strpljivo razmrsiti užad
6.
bez otoka
savršen gibak lik otiskuje se
od mekane površine vode:
odskakuje lako
prstima
jedva svijajući koljena
malo više
još više
ah, kako visoko!
izdužen oblik
zatvorenih obrisa
bez i najmanjeg nagovještaja nesigurnostiŽ
voda se ugiba njegovim stopalima…
zatim se počinje
okretati u zraku:
običan preokret
dvostruki
brže
vrti se kao zvijezda na sve tamnijoj podlozi
od gustoga neba –
zaklonivši ih dlanom,
i jezero i skakača,
možeš vidjeti srušenu granu
i gnijezdo crne ptice uz obalu
7.
pukotinama od svjetla
privlači lica –
još nepostojećih
još neznane glasove
crveno je jezero među granama
tu uči hodati
dijete bez imena
izranja i zaranja
saginje se
rasipa kapljice jarkog svjetla
– grane su moj smijeh! –
grane od glatke magnetske tvari
privlače k sebi rumenu kap
– moja su stabla! –
odjekuje misao koja ne zna za riječ
– otplovit ću jednom
u košari hrasta
što upravo niče
spušta korijen pod jezero…
8.
onaj tko dolazi
na prilazima odlaže
prvi
drugi
treći plašt
u prvom utkan je portret
kojim prolaze povorke ljudi i životinja
ne mijenjajući ga
u drugom su svodovi hodnici stubišta
od zdrobljenih svirala
zgužvanih glasova
na trećem plaštu razrušen grad
bistar
prisvaja imena
ni s jednim ne stapajuć se sasvim…
onaj tko dolazi
spušta se bez tereta
ipak donosi previše
spori vrtlog odbacit će
sićušne kontinente od dana i noći
nedovršena čudovišta –
ni vrapčev kljun
ni stupove s kraja svijeta
nijednu pripovijest neće zadržati
taj vrtlog od vode koji se uzdiže
uzdiže…
i sad je
samo jezero
stup na kraju svijeta
beskrajan stup od vode
9.
tvojoj vjernosti ostavlja kamen na obali
kamen od snijega
jednom plav
jednom ljubičast
u slojevima tamnijim i svjetlijim
uvijek je sva prošlost:
mijene sporijeg i bržega rasta
gusti godovi godina bolesti
čist bljesak iz razdoblja mjesečevih
silazaka k dnu
u neizmjerno sitnom
pokušavaš nazrijeti
bršljan na nekom zidu
neki krug svjetla –
otimaš ga jezeru!
spuštaš ga u džep!
ali u trenu
u kojemu kamen zgusnutom svojom težinom
pada u tminu
tvoja odjeća postaje mokra
sva natopljena teškom vodom
jedva odolijevaš težini kojom te vuče…
odjednom tri duge su nad jezerom!
sunčeva mjesečeva i purpurna
10.
tri duge su nad jezerom!
sunčeva mjesečeva i purpurna –
sve prepreke
u nečujnoj zabrani
dovoljnoj da put učini neprohodnim
iz kutije iznenađenja
iskače svaki put drukčija
zapreka
je sam korak kroz pličinu
bit jezera povlači se pred njim
izranjaju stopala
jedva ovlažena
praznom vodom
u snu o snu
možeš ga držati na dlanovima
posudu od grube stijene, mahovinom obraslog drveta
savršeno glatke unutrašnjosti
(iz knjige Upute šetaču u vrtu sa zborovima; na fotografiji dio naslovnice, rad Svjetlana Junakovića)