INSULA DULCAMARA 2020

Moja prva knjiga o sebi kaže da sadrži 42 pripovijesti, iako se smatra knjigom pjesama. Zapravo, najlakše je reći da su u njoj slike, jarke krhotine nečega što je već ispričano ili je moglo biti ispričano, svaka uglačana kao poludragi kamen – nedovoljno? previše? – u „pierre de rêve“ (kamen za san / kamen iz sna). Tu netko putuje, bljesnu i nestanu neki prizori iz nestvarnog svijeta, neka povorka, neka svečanost, neki grad.  „Kad im se mnogo puta vratiš“, zapisala sam samoj sebi, „to postane nešto kao pogled kroz obasjane noćne prozore: iza stakla neki gotovo-poznanici, daleki i bliski, zagonetni.“

Često razmišljam o tome kako bih svoje knjige pisala ponovno (zapravo, ovu sam već jednom ispisala ponovno, pripremajući elektroničko izdanje 2014., ali bez velikih izmjena). A onda je došlo čudno proljeće 2020. i u jednom od tihih dana travnja počela sam upisivati nove riječi u jedan od požutjelih primjeraka Insule. Bio je travanj 2021. kad sam došla do kraja. Nisam sigurna da ne bih trebala početi iz početka. No ako tako nastavim, neću stići iznova napisati sve svoje knjige, nego ću stalno iznova pisati samo ovu koja mi je najdraža. Jer ona je zagonetka početaka, ruža vjetrova.

XXVIII.

a jednog od idućih dana dogodit će se
da povorka prođe gradom

(lica su sva jednaka ali se zastave razlikuju)

s njom dolazi i koščat vjetar

tko ne stavi bijelu masku kad ih ugleda,
umrijet će umrijet će
slatko još iste večeri

a on, možda je upravo on Popisivač
i riječi mu tada moraju biti oštre

(varijacije)

sad opet povorka – sva lica isto lice – razbacano u vremenu,
na zastavama sve što ima biti –

i kako lijepo vijore i kako lijepo sjaje i kako su dubokih boja,
dragocjenosti!

zatim opet koščat vjetar koji oduzima i sjaj i boju i glas –
i već su smrznute sve zastave i već su teške i već su sve jednake:
oštra hladna sljepoća

***

možda si upravo ti Popisivač, popisivačice –
te povorke, tih lica, onih koji stavljaju maske
i onih koji umiru u svojoj upornoj golotinji –
možeš li to?

Popisivač je netko tko pogledu ne smije
dopuštati ni umor ni nemir, čak ni treptaj –
možeš li to?

Popisivač je netko koga ima i nema na površini crnog mora –

ali, ah, ja sam popisivačica samo onoga što miruje!
tihih predmeta u koje mogu pohraniti višak vida –
privlačila me povorka i odbijala,
i kako da time zaslužim titulu, veliko slovo?

***

to je podzemna povorka, povorka mrtvih?
i naravno da nose zastave iz ratova koji su prošli i ostali

samo te bijela maska kojom uspostavljaš odmak
može spasiti od njihove zarazne smrti – hladna bijela
pod kojom te ne prepoznaju –

(oh, zagonetko! kao poludjeli ormarić otvaraš i zatvaraš ladice, lupetaš vratašcima, okrećeš se na jedinoj nozi, koja ne bi  trebala postojati!)

***

hej, popisivačice, nijedan korak ne smiješ preskočiti
u tom gradu koji jest i nije tvoj

ni povorke odraza u napuklim staklima, svu tu stvarnost –

ona popisuje samo nevidljivo, skanjuje se čak i pred drhtajima

golema je tvoja zadaća! – zamišlja sućutni glas
golema je tvoja zadaća! – zamišlja glas u vjetru