ODJECI JUNAKINJE
Ima knjiga koje se ne žele odjednom prestati pisati. I nakon što su dovršene ljuljaju se kao zvono koje se polagano zaustavlja i pošalju još poneki odjek. Točno znam da se ta nezvana junakinja prvi put pojavila 21. 1. 2019. i zadržala se kao svojevrsna prizma u kojoj se prelamaju prizori, na rubu unutarnjeg i vanjskog. Možda bi sad već trebala nestati, osloboditi prostor koji bi uvijek iznova trebao postajati praznim, Možda bi trebala ostati na tom rubu, jednog oka zaslijepljenog tamom, drugog svjetlošću.
1.
a onda je tih krijesnica već bilo toliko
da se morala zaustaviti –
ona navlači na sebe
kože mrtvih, pojedenih životinja
utrljava u kosu blato i pepeo
spušta se u pračučanj
i trlja neka drvca, ne bi li dobila iskru
vlažna su, drobe se –
udara kamenom u kamen
starim kamenom u kamen: hajde,
bljesni nad suhim lišćem!
no vlaga se probila iz dubine
svud samo hladni sjaj krijesnica
moraš ići za olujom, kaže sebi vučjim glasom
kad se uspije razdvojiti u dvije – dva štapića, dva kamena
pretvori se u krijesnicu, zadao je glas s mjeseca
moraš se gasiti tako dugo dok ne bljesne
zeleno svjetlašce
2.
bila jednom jedna
koja je ostajala gdje god bi došla
dijelila se, jednu ostavljala
ne režući pupčanu vrpcu
i sve više ih je bilo
sve se više pupkovina petljalo
i nijedna nije bila drugoj dijete
i sve su bile djeca
i uvijek je nenadano
dolazio vjetar koji nosi
nosio ih odnosio tek ponekad brojeći
uvijek pokrećući velika zvona
i sve je bilo zaglušna zvonjava
one ne bi znale
koja ide, koja ostaje
no vjetar je znao,
odnosio ih sve bez razlike