iz objavljenih knjiga – wien fantastic
PRED ULAZOM B
…dogovorili su se… na ovom ulazu… na sljedećem… što se njih tiče, mogao bih stajati cijeli dan ovdje, pred vratima, s kolicima punim reklamnih novina i vrećica koje se mogu reciklirati ili upotrijebiti stotinu puta, a upotrebljavaju se samo jednom, posebnim vrećicama predviđenim za kvaku umjesto za ruku… zvoniti i zvoniti… Ali ako budem previše uporno zvonio, neće oklijevati, pozvat će policiju.
Polako, produžujući mogućnost za uspjeh… ne stisnuti sva zvona odjednom… Ako pozvonim svima odjednom, svi se odmah javljaju i svi odmah znaju. Ovako, možda se netko prevari, možda otvori prije nego što razmisli, prije nego što se sjeti… naravno, šest starih gospođa lako se može dogovoriti da ne otvaraju vrata nikakvim raznosačima: to su lopovi, nasilnici, prosjaci, s njima se nikad ne zna. I zato su čvrsto odlučile ne otvarati… Tek kakva kći u posjeti, kakva neupućena mlada služavka možda – Ali ja znam kako šapću mladim služavkama i novim podstanarima: znate, mi smo se dogovorili… pri tome se prave da premještaju geranije i fikuse po stubištu, zalijevaju, rezuckaju suvišne grančice… svojom ljubavlju prema sobnom bilju lako postižu da i onaj tko bi otvorio, onaj kojemu je svejedno, ipak ne otvara: znate, mi smo se dogovorili…
Ali ti! ti bi mogao pomoći, ti s tvojim plavim pogledom, Miol, u tebe nikad nitko ne sumnja… Ja ću se sakriti iza ugla, pokraj vrata prostorije za smeće, a ti ćeš reći: dobar dan, teta Matilda – jer ja znam njihova imena, znam sva imena na ulazu B, još nisu maknule imena koja su ponosno dale ugravirati u pločice pokraj zvonca, a ne mogu ih učiniti vidljivima samo za one koji ih ionako znaju… Reći ćeš: dobar dan, teta, ja sam…. i ona će povjerovati da si zbilja njen nećak. Tvoj glas, Miol, upravo je glas umiljatog nećaka koji ponekad nenajavljen dolazi u posjet, nekoristoljubivo, iz vedre ljubaznosti, s cvijećem i kutijom čokoladnih bombona – i zato će ti stara gospođa otvoriti. Dok razmisli, dok uspije reći samoj sebi: možda to ipak nije Franzl, vrata će već biti otvorena, a mi ćemo biti unutra, Miol, bit ćemo unutra i tada moramo biti brzi, hitro moramo objesiti svoje vrećice na kvake, uzeti veliki pečat s krova, zapečatiti kolica, kao dokaz… Ali oni za koje je pečat, oni koji su nam utrpali u ruke sve te šarene papire, oni ne moraju znati kakvu će toplu juhu skuhati stanovnici ove zgrade kad otvore svoje vrećice heisse tasse, ne moraju znati da smo toj juhi dodali svoj osobit začin, listić koji ukida štitove protiv boli… I kad draga gospođa zamiješa s vrelom vodom taj prah, kad priredi svoju juhu pedeset trećeg novog okusa i proguta prvi gutljaj, vidjet će svijet onako kako ga mi vidimo, bistro…
Zvoniti dalje… Bez uzbuđenja, jer je ovdje sigurno uzalud… Iza ovog, drugog odozgo zvonca na lijevoj strani nema bijelih zavjesa na pola prozora, tu se nitko nikad nije zabunio, nitko nikad nije bacio podozriv pogled s balkona, i ovo bezlično prezime možda nikome ne pripada, kao ispražnjena kneževska titula… A ipak, Miol, mogli bismo zamisliti da i tu netko dolazi, tajno otvara sve prozore u zoru…
Ako se na ulazu B ponekad i začuje glas, nekakav odgovor na moj vedri signal, triput kratko, javi se samo bezličnim „molim“ koji ne ohrabruje… Kad kažem što želim, veza se prekida… Ali kad dođeš ti, Miol, kad jednom budemo unutra… stavit ćemo im u vrećice zelene bljuzgavce, drhtave igračke čiji živi, ljigavi izgled uvijek uspijeva izmamiti krik starih gospođa… i praskalice… i čarobna jaja puna smrdljivog plina… Misliš da bismo mogli napraviti i nešto gore, ali sigurno ne želiš napraviti ništa gore, ti bezazleni nećače starih dama… Ne želiš im valjda oduzeti njihovu betonsku građevinu, zidove toplo umotane stiroporom, uzalud antikizirane stanove s vratima od obijeljenog čelika, te nedovoljno starinske interijere u kojima su pokušali otpuhnuti poneki pregradni zid i pogurnuti strop uvis, sve obložiti tapetama iz ljetnikovca… Mi znamo, Miol, zar ne, prodrli smo jednom u ta kraljevstva, stanovali u jednom takvom stanu sve dok –