( D i k e )

oh, kako je neželjen pogled koji govori istinu!
– lopovu lopovstvo, budali budalastost –
na licu joj može biti i smiješak, no u očima hladno:
znam te, vidim tvoju podlost,
raspada ti se sličica, ljuljaju se krhotine
sasvim obična žena koja hoda ulicom,
osmjehuje se, skriva svoje ime –
zar si ti posve pravedna, posve poštena,
posve bistra, kao izvor-voda, voda života?
ona je onkraj, nema život pa ne griješi u životu,
samo zrcali nemilostivo onako kako jest –
sve ono što se pravda, meškolji, žesti se i zahtijeva,
pa se opet pravda, uljepšava, izvrće i prevrće,
gotovo vjerujući u rezultate svojih strategija
vidim te, kaže njen pogled i razara
sasvim obična žena, zastaje na tramvajskoj stanici,
promatra kako vijore tkanine na vjetru –
skriva svoje ime, znajući da bi bilo iskrivljeno,
gurnuto u stranu – kao poklopac preko zrcala
svako ime svrstava
u rodbinska stabla, sljedove, pripadnosti,
pristranosti,
tko sve to ima, taj ne može, zar ne?

(m a l e n a  b o ž a n s t v a)

trgovačka
praznoruka
ni konca ni željeza
ni vune ni zlata iz rijeke
voze se praznim brodovima
prema magičnom istoku
po začine? jantar? lapis, malahit?
ponekad ih zgnječi
kontejnerski megabrod –
ne stane u vidno polje,
samo se odjednom čini
da mora više nema
ponekad ih raznese eksplozija
kao da im trbusi nisu prazni
kao da su nečiji
naporna malena besmrtnost
ne može ih sačuvati od nagnječenja i opeklina –
bježe od obale
kroz arhipelag plastike
gdje nasukani bogovi mora
zure u djeliće ljepotica s prazne ambalaže –
sve potrošeno, ne hvata im se za zjenice
svugdje se razjapljuje siva praznina –
pa će se pomiriti
odjenuti nevidljivost
potonuti na dno mora pjevušeći:
nešto drugo! nešto drugo!

( S i r e n e )

o čemu pjevate toliko pogubnom,
morske naše sestre?
o besmislu plovidbe?
o nezaustavljanju pjevate,
smiješnosti svih napora?
svoju vječitu ljepotu pjevate,
onkraj koje se događa sva ta zbrka?
(pa i vječitu ravnodušnost
prema malenim muzama?)
nježno ubijajući smione moreplovce,
vješto spuštajući na dno
toliko krasnih lica
darujete travama i školjkama bisernicama –
još ih uspijevate naći?
spašavate svijet od pustolovne poduzetnosti
i nije čudo da vas pokušavaju zamijeniti
mehaničkom reprodukcijom
elektroničkom invencijom
oceanom smljevenih krhotina

( b e s m r t n i c e  d a n a s )
one sjede navrh brda
spaljenog jarom, spaljenog požarom,
pod dlanom radioaktivnog lahora,
kockaju se za sudbinu
neke obitelji guštera
za ishod nekog mravljeg rata
bit ćeš na strani crvenih,
jesi sigurna, Ateno?
a ti ćeš, Hestijo, baš toj mišjoj obitelji
pomoći da sagradi dom?
što s ljudima, pita ona krilata,
bez glave pobjednica Nika
Atena diže prema njoj svoje mravlje lice,
Hestija je gleda mišjim očima,
nenasmiješeno, neprozirno,
kao što i treba gledati
lik od kamena