ulomak iz romana

(lokalne mete)

Neki prizori klijaju kao travke, neki kao stabla. Kad sjeme padne, običan promatrač ne zna kolika će biljka iz njega izrasti. Tako je bilo s prizorom raskopane obale iz gradića na otoku, sjeme je palo i proklijalo – u platanu? lipu? hrast? prezreni alepski bor? Nekakav gorući grm, u svakom slučaju. Možda je plamtio tako jarko zato što je upravo uz tu obalu bila privezana barka crvenih jedara onog dana kad sam se prvi put uputila prema njoj, zato što joj je šuma bila slatka i tajanstvena pozadina. I kad je taj krajolik uništen, osjećala sam se kao da mi je grubom silom oteto nešto moje, premda je moja prisutnost u njemu bila posve slučajna i kratkotrajna, posve nevažna.

Kako god bilo, pratila sam vijesti o širenju turističkog resorta na otoku – pred ljeto, kad su se opet počele pojavljivati vijesti te vrste. Razvojne mogućnosti, proširenje prvobitnog plana, ekskluzivni turizam, strani investitori, javno-privatno partnerstvo: mi dajemo obalu, vi dajete beton, vama profit, nama – što? ah, pa da, radna mjesta uslužnog osoblja, za koja ćemo vjerojatno morati uvesti jeftine ljude iz neke treće zemlje. I sve to, takvo kakvo već jest, nije me pogađalo toliko kao rušenje šume uz obalu. U području blagosti kojim smo se kretali nikad ti nisam ni pokušala reći koliko mrzim, mrzim rušitelje stabala. Koliko su pred tom mržnjom nezadovoljavajuće sve mudre rasprave i koliko to nasilje zahtijeva… reakciju. Zamalo sam rekla „koliko to nasilje traži da mu se uzvrati nasiljem” – ali znaš već, nasilje se može činiti samo tijelima; stvarima i mrežnim sustavima može se nanijeti samo obična, banalna šteta.

Neoprezno sam oživjela svoju krilatu, buntovnu dvojnicu, potražila stare forume u tamnoj mreži i našla ih – promijenjene i pod novim imenima, no dovoljno iste. Prepoznala sam neke od prijašnjih suputnika, a oni su prepoznali moju virtualnu sjenu i njen bijes. Mali, ali totalni napad, rekla sam, treba mi pomoć.