8. 11.
«Piši opušteno, piši bezobzirno!»

Ta rečenica, ispisana mojom rukom, stoji na margini stranice na kojoj počinju bilješke u vezi sa Zmajem. Je li to citat? Ako i jest, ne znam odakle je. Ne znam ni jesam li tada pisala dovoljno opušteno, dovoljno bezobzirno, no možda sad?
Navečer smišljam kako ću se sljedećega jutra vratiti ovim bilješkama, što će mi poslužiti kao mamac, neka mala kuka za koju će se objesiti lanac novih rečenica. Sinoć sam smislila: nema okolišanja, ispričat ću što se događa u prvom prizoru drame! I evo ga, zastor se podiže!

PRVI ČIN, PRVI PRIZOR

Na početku je pozornica prazna, po mogućnosti zasuta pijeskom. Mnogo pijeska. Tone i tone žutog pijeska. Jer sve se događa u pustinji.
Moglo bi se tu zamisliti i pustinjsku glazbu, i pustinjski vjetar, ili pak jednostavan natpis PUSTINJA. To je doduše priprosta ideja, ali ja volim da svima bude jasno. Ali, ako i ne bude jasno odmah, razjasnit će se ubrzo.
Žena dolazi polako, s mukom vuče za sobom golemog plišanog Zmaja. Zmaj je mrtav, kao što sam već rekla, no kako čarobna bića ne podliježu zakonima raspadanja (zmajevi kao i sveci), izgleda kao da je živ. Ipak je prilično težak i Žena ga nespretno vuče za rep. Malo se odmara, pa vuče dalje. To, naravno, ne smije trajati predugo, ali ipak traje dovoljno da publika osjeti tegobnost toga posla i da može dobro promotriti junakinju. Ona je raščupana i neuredne odjeće, no vidi se da je bila princeza: lijepa je i mlada, i ima nekoliko sjajnih dragulja u kosi i oko vrata. Uostalom i njezina raščupanost i neurednost su dekorativne.
Svjetlo je takvo da možda i nisu svi odmah primijetili da još nekoga ima na toj pozornici. Na suprotnom kraju od onoga gdje se pojavila Žena, čuči Macho i mijenja tablicu na novom sjajnom automobilu koji se ne mora vidjeti čitav, dovoljan je stražnji dio. Macho je na samom početku tih, no nakon prvih par minuta, smije izgubiti živce s tom tablicom, kojiput uzdahnuti i opsovati –ako se redatelju i glumcu to čini uvjerljivim.
Macho završava posao, uspravlja se i primjećuje Ženu. Zvizne joj, no ona ne reagira. Ali on se s tim neće pomiriti bez borbe.
«Wow! Takav komad u pustinji, pa to je nevjerojatno!»
Ništa.
«Hej, dobro jutro!»
Opet ništa.
«Pa kakvo je to ponašanje, ni osmijeha ni odgovora!»
Žena se zaustavlja, podiže glavu, blijedo mu se osmjehne. Naglašavam da ona NE koketira s njim. Je li to moguće? Moguće je.
«Trebaš pomoć, maco?»
«Hvala… ja… zapravo ne znam…»
«Ma da! To je sigurno pretežak teret za takve nježne ruke.»
«Pa, lagan baš nije…»
«No, dopusti, dopusti svojemu vitezu…»
Na riječ «vitez» ona se malo trgne, ustukne, pogleda ga…koja je prava riječ za to? podozrivo? ozbiljno? prijekorno? A taj Macho nije baš toliko neosjetljiv koliko bi mogao biti.
«Ne vitez?» pita je ljubazno. «Ne? Onda viteški raspoložen slučajan namjernik… snažan i plemenit… dobar i šarmantan…»
I trabunjajući tako, on uzima iz njezinih ruku Zmajev rep, povuče ga, pa ga opet pusti.
«Uh, teži je nego što sam mislio.»
Naša lijepa Kraljevna ne zna na to reći ništa više nego zbunjeno
«Da…».
Ona maše rukama koje su se umorile od natezanja Zmaja i izgleda pomalo glupo. Machu možda baš to daje nadu i on hrabro opet uzima Zmajev rep; hoda uz Kraljevnu i vuče Zmaja malim trzajima, ali mnogo brže govori nego što napreduje kroz pustinju.
«Uh, uh, ovo je gore od guranja auta uz brdo… Znaš, jednom sam bio na sjeveru poluotoka… tamo cesta ide kroz brda i tako je uska da se ne možeš mimoići s onim tko ti dođe u susret nego moraš natraške do proširenja, razumiješ? Ili onaj drugi mora natraške… I baš na takvom glupom mjestu ta je stara kanta morala zakazati… Ne moja, naravno, ja se ne vozim u takvima… Ali moj kompanjon imao je neki sumnjivi deal s terenskim vozilima. I morali smo gurati. Srećom ne daleko, ali ipak. Uzbrdo, razumiješ! Sve do proširenja gdje nas je mogao zaobići tip koji nas je onda vukao dalje. Očajno. Kamo ideš s… tim?»
S tim sudbonosnim pitanjem na usnama on se zaustavlja. Umoran od teškog truda.
«Ne znam. Mislila sam da ću smisliti nešto putem.»
«A što će ti zvijer?»
«Zmaj?»
«Da, zmaj!»
Ako vam Žena zvuči malo blesavo, uzmite, molim vas, u obzir da je ona dotad boravila na samim čudnim mjestima: u dvorcu, u zmajskoj spilji, i sad u pustinji. Što nije baš sasvim normalno i ne pogoduje razvoju konverzacijskih sposobnosti. Osim toga, ona je vrlo mlada, kraljevski odgojena, naivna duša koja vjeruje u plemenitost, ljubav, nesebičnost, osobnu odgovornost i mogućnost pravednoga poretka na svijetu. Zamislite da s takvim teretom hodate po pustinji.
«Zmaj je mrtav,» ogovara ona činjenično na Machovo pitanje.
«Onda ga treba pokopati, a ne vući po pustinji.»
«To nije tako jednostavno,» Žena počinje objašnjavati problem Zmaja, kao što će objašnjavati još nekoliko puta. «Prevelik je. I zbog zubi.»
«Kakvih zubi?»
«Iz svakog zuba izraste novi zmaj. Ako ga se pokopa.»
«Treba mu najprije izvaditi zube,» smije se Macho i ako vam zvuči pomalo glupo, to je u redu. On nudi trivijalno rješenje za netrivijalan problem.
«Ne,» uzvraća Žena ozbiljno, «ne bi vrijedilo. Izrasli bi novi. Osim toga… čudno je to… tako velik i dostojanstven Zmaj…»
«Zbilja velik i dostojanstven!» uzvikuje Macho posprdno. «Jednostavno ga ostavi ovdje i pođi sa mnom.»
On ostavlja Zmaja, prilazi bliže Ženi, povjerljivo je grli.
«Mogu ja malo biti tvoj zmaj. Kad bolje razmislim, to mi se sviđa više nego vitez. Čuvat ću te i štititi, a ti ćeš me uvijek čekati na vrhu staklene kule, spremna da mi ugodiš na razne ugodne načine, da?»
Žena na ovo ne reagira, jer ne zna kako bi trebalo reagirati. Nisu je naučili. Macho se malo odmiče i odmjerava je.
«Ne sviđam ti se?… Ne, ne možeš reći da ti se ne sviđam, prema tome nema nikakvog razloga zašto ne bi…»
A sad slijedi njegova ozbiljna ponuda!
«Slušaj, odvest ću te do obale. Tamo su gradovi, neboderi sve do mora. Unajmit ćemo sobu u hotelu As, tamo me svi već znaju, čim me vide trče, pripremaju stol, otvaraju vrata… Uzet ćemo sobu na dvadeset petom katu, sa zidovima od stakla. Možeš stajati gola pred prozorom jer te nitko ne vidi, a ti vidiš cijeli grad i sve plaže. I čini ti se da je sve to tvoje. Dolje je kockarnica, sauna, bazen, tereni za tenis su na krovu… A kad nam dosadi, idemo dalje. Hm? Dok nam se sviđa, skupa smo, kad nam dosadi, više nismo. Sloboda, ne? Može i netko drugi malo razbijati glavu s tim tvojim Zmajem.»
Žena uzmakne koji korak i opet podiže Zmajev rep.
«Ne. Ne mogu ga ostaviti usred pustinje. To je neodgovorno.»
«Pa dobro. Onda se vidimo kasnije.»
Ne, on nije nikakav nasilnik! A ona si je sama kriva ako ga neće. Lijepih žena, hvala Bogu, ima još na tom svijetu.
«Nećeš mi pomoći?» pita ona naivno. «Mislim, pomoći mi da ga odvučem do nekog mjesta gdje znaju što treba učiniti s njim, ili do nekog… odlagališta?»
Bio bi to, naravno, čin ljubavi, na osnovu kojega bi on kod nje imao izvjesnih šansi.
«Da, da, naravno,» odgovara Macho nezainteresirano, «vratit ću se, pa ću ti pomoći. Sad se moram hitno riješiti ovog auta.»
«Ja sigurno neću daleko odmaknuti.»
Nasmiješila se.
«Ne, vjerojatno nećeš. Lako ću te naći, bez problema.»
On sve to govori odsutno, provjeravajući novčanik, mobitel, što već.
«Vidimo se!» dobacuje joj najpovršniji od svih pozdrava.