Iz ateljea

Naslov ove pjesničke knjige više je nego rječit i nudi lajtmotiv nekog izdvojenog prostora, odnosno specifičnog homogenog svijeta, cjeline obilježene jedinstvenim autorskim pogledom. Paralelizam s likovnim univerzumom naglašen je i time što su mnoge pojedinačne pjesme naslovljene tipičnim izložbenim, galerijskim, stručnim terminima, poput vedute i portreta, akta i marine, enterijera i diptiha. Likovna terminologija ili slikarska disciplina služe kao svojevrsna maska ili ‘persona’ autoričina sustava, kao vizualni korelativ naslućenoga. Naime, nije riječ o deskriptivnom postupku niti o parafrazi optičkih činjenica, nego o selekciji primljenih poticaja kroz filtar ili mrežu kodificiranog jezika inače neverbalne kreativne prakse. Možda bismo mogli kazati kako se Sanja Lovrenčić u najnovijoj zbirci kreće u međuprostorima govorenja o vidljivom i šutnje o neizrecivom… (iz pogovora Tonka Maroevića)

 

u oknu –

krug žutog svjetla pred snijegom – sunčev trag u
caklini vrča stakleni ljiljan nepromjenjivo zelen i
bijel –
jedini živ zastrašujuć niz budućih autoportreta
koje brišem sredstvom za čišćenje stakla dok ih
po prozoru ponovno crta moj dah

 

(svetica i njena čeljad)

s razderanim bokom iz kojega kuljaju uštipci
svjetiljke obluci s plaže trag sanjki noćni lavež
kruške stara sorta rakovi koji umiru u vreloj vodi
crnoplave patrone listovi beskrajnog rječnika
pocakljeno sunce pocakljen mjesec miris aftershavea
srebrno prstenje popadalo sa svjetiljke –
dok mjernik –
sićušna druga osoba identična prvoj s pokvarenim
razbijenim pa ponovno koliko toliko
popravljenim metrom
putuje slikom i mjeri:
koliko tamo toliko tu!
i još netko tko mlati po svemu što se izlijeva – neki
razbojnik kažnjenik od svih tih žarkih krhotina
proizvodi šutu za građevinu sumnjive svrhe podlogu
za cestu ili takvo što

 

(tihožitje / ples predmeta)

ne staneš u tu poculansku šalicu prozirnu rukom
oslikanu – tvoja je ozljeda otučen nježno zelen rub
korjenčić buduće razlomljenosti
zaustavljaš je
zaustavljaš se
dodaješ
dopola oguljen limun kelj rascvjetani fazana
ustrijeljenog bakreni pladanj orošen grozd –
stojiš onkraj
zadubljuješ se u ples predmeta

 

kao da se bojiš

no tiha je šuma snježna i pouzdano rasute u njoj

uvijek iste male kuće:
svjetla s dobro poznatim kušnjama –
slutiš rez:
iza njega šuma se razotkriva kao slikarija lošeg
majstora na zrnatom neravnom –
ono što zaista postoji samo je taj zimski lov
hajka s psima što nose presveta obiteljska imena

 

(portreti: solvejg, sa žlicom za taljenje)

lijevala lijevala

okružena kalupima – prvi načinjen u zaleđu
čega čega zaboga?
dobivala ga uvijek iznova o rođendanima blagdanima
u bezbroj veličina a nijedna ne odgovara – i koliko je
već odvojila da bude koliko toliko pun?
drugi dvoje majstora rukama teškim od privjesaka
udaralo kojekako pa se kalup izmicao razne oblike
uzimao jutrom vreo šupljikav s večeri gutao i gutao
njen glas –
treći započinjala pokušavala nije dovršavala pa je
čeka starnov i sav bez rubova –
i već je na izmaku dragocjena tvar zrcalna i od čega
sad da izlije tu drugu sebe?