Klizalište
(ulomak)
Žac se sumnjičavo zagleda u Ribu.
“Nećeš nastavak priče?”
“Hoću.”
“Pa jasno. Bila je, dakle, večer, baš kao ova – uostalom, danas Marcela također ide van – i mi smo sjedili u nekoj birtiji, vani je bila magla, tmurno i hladno. I… ja ću ti sad ispričati lijepo po redu ono što je taj moj bratić meni ispričao zbrda-zdola.
On je tugovao, znaš kako tuguješ kad ti netko umre, okrivljuješ se za koješta, žališ, neutješno žališ za trenucima koji su prošli, sve te boli, ali onda, kad neko vrijeme prođe, počneš se miriti. Njemu je baš to loše išlo, to mirenje. Na sprovodu mu je netko, za utjehu, rekao da život ide dalje, a on tu osobu i danas mrzi. Htio je da život ne ide dalje, da se zaustavi, makar i prekasno, da se zaustavi u žalosti. No onda je osjetio da će ga i žalost jednoga dana napustiti. Jer je to jednostavno nemoguće, biti do kraja života jednako nesretan. Mislim, možeš ti biti nesretan cijeli život ako baš hoćeš, ali onda si obično nesretan zbog raznih razloga, ili bar prividnih razloga, a zapravo zbog vlastitog lošeg karaktera. On je sve to shvatio i htio je nešto učiniti, nešto poduzeti. Mogao je, naravno, kopati po rani, premetati po rukama stvari koje je ona premetala po rukama – one jantarne piramide i ostalo – pokušavati se u detalje sjetiti nevažnih razgovora, obilaziti njezin zatvoren dućan. Poslužio se tom metodom. No, nakon nekog vremena i ona se počela iscrpljivati.
Nekako u to vrijeme u cijelom su se gradu mijenjali telefonski brojevi, sjećaš se, inače cijela stvar ne bi bila moguća, ne bi mu moglo pasti na pamet takvo što. Ovako mu je palo na pamet. Počeo je nazivati njen stari broj. Prvi put je to napravio zato da bi osjetio ono isto slatko uzbuđenje od nekoć. Jer pokreti koji su se pretvorili u naviku, sasvim obični pokreti o kojima čovjek ne razmišlja, ponekad čuvaju neki osjećaj, i kad ponoviš pokret, javi se i osjećaj, sasvim svjež. Otipkao je broj i – ništa. Ništa se nije dogodilo. No osjećaj je bio sladak, kao i onaj trenutak nerazumne neizvjesnosti u kojemu je pomislio: možda se ipak netko javi. Ubrzo je ponovio postupak. Jednom, još jednom. Svaki dan jednom ili dvaput, štedljivo. To mu je postao nekakav obred. A onda, kad mu nerazumna misao više nije padala na pamet, netko je digao slušalicu. I nije se radilo ni o kakvom krivom spoju.”
“Žac, nećeš mi valjda reći da vjeruješ u duhove?”
“Ja ti samo pričam što sam čuo.”
“I da se duhovi služe telefonom?”
“Oprosti, ali to je sasvim vjerojatno. Duhovi su energija, a energija može putovati po žici, kao struja. Čitao sam u nekim novinama.”
“U kojim si novinama to našao?”
“Nekom ženskom časopisu valjda – ne, u onom znanstvenom koji kupuju moji dečki.”
“Pisali su o duhovima!?”
“Ne, o energiji.”
“No dobro, i?”
“Htio je spustiti slušalicu. Ali ju nije spustio. Nije uspio reći ni riječi, sav se ukočio. Glas je dopirao iz daleka, promukao i jedva čujan, kao da govori s golemim naporom. Glas je rekao molim, a onda se veza prekinula.”
“No on ju je nazvao opet, i onda?”
“Nije odmah nazvao. Bio je u šoku, mislio da halucinira. No, nakon nekog vremena, da, ponovio je pokušaj. Opet je čuo taj glas, kroz različite druge zvukove, nerazgovijetan, čudan. Odmah je povjerovao da je taj glas njezin, povjerovao je jer je bio spreman povjerovati, povjerovao je unaprijed, bez razmišljanja. Ali zbog krčanja telefona nije dobro razumio što mu govori taj glas, a njemu samome nisu padale na pamet nikakve riječi koje bi bilo moguće izgovoriti. Bio je izvan sebe, razumiješ, teško je tako razgovarati. No, u nekom sljedećem pokušaju uspio je razabrati adresu: glas mu je rekao ime ulice za koju nikad nije čuo, i broj. Dat ću ti znak, rekao je još taj sablasni glas, i toga dana, kad dobiješ znak, dođi, navečer u pola osam. Recimo.”
“Kako to misliš, recimo?”
“Pa ne znam točno u koje vrijeme, a nije ni bitno. U svakom slučaju ne u ponoć, i ne na groblju.”
“Dobro, jer to ti ionako ne bih povjerovao. Što ne znači da ti sve ovo skupa vjerujem.”
“Svejedno. U prvi mah čovjek je mislio da ta ulica uopće ne postoji, onda je doznao da ipak postoji negdje daleko, na rubu grada. Čekao je, ne znajući ni sam što čeka, čekao je neprestano i luđački, nije se usuđivao izlaziti van, jer je bio uvjeren da će mu se znak, namijenjen isključivo njemu, ukazati u stanu. Nije se usuđivao uključiti ni radio ni televizor, nije htio započeti nikakav, ni najjednostavniji posao, kao što je, recimo, kuhanje čaja, da mu znak ne bi promaknuo. Čekao je i čekao. Dva dana i dvije noći. Trećega dana sjedio je za kuhinjskim stolom već sasvim iscrpljen i zurio u vrč s vodom. Nije mi poznato zašto je uopće držao vrč s vodom na stolu, no taj je vrč njemu naočigled prsnuo, a voda se razlila po kuhinji. To je znak, zaključio je s olakšanjem i otišao spavati.”
Žac je prekinuo priču i otpio gutljaj kave koja je, već hladna, stajala pred njim.
“Otišao spavati…” ponovio je Riba u nedoumici.
“Da, bilo je još jutro, a on dvije noći nije spavao. Do večeri mu je ostalo dovoljno vremena. Onako umoran odmah je zaspao i spavao do sumraka. Onda se spremio i odvezao tamo, na ono mjesto, u zakazano vrijeme.
-
Kategorija: Proza