XIII
KASNO I KRIŠOM

            Jutrom, oni se s mukom spuštaju do polja, korak po korak svladavajući otpor. Njihov napor je vidljiv, svaki mišić treperi pod pritiskom istog unutarnjeg glasa: učini taj korak, učini, jer kad napraviš korak, komad puta je već iza tebe…

            U poljima razgrću mulj što se preko noći skuplja oko nježnih, suviše svijetlih mladica, odvlači ih nekamo u dubinu, te se čini da uopće ne rastu nego se smanjuju. Zrak je gust i trpak, i kao da ga nije dovoljno za uzdah.

            Ženama koje ostaju u kućama svi se predmeti lijepe za dlanove, kao da su preko noći obrasli tankim slojem algi ili prozirnom gorkom imelom. One ih nose i premještaju, pokušavaju trljati pijeskom, oprati vodom iz bunara, no i sama voda čini im se nepouzdanom, očekuju da će već u sljedećem trenutku biti nepovratno mutna i da će od nje dopirati zadah močvare.

            A od močvara svi zaziru, premda se trude prikriti odvratnost. Pred odbojnim mirisima i zabranama odraslih čak i djeca polako odustaju od spuštanja do vode.

            Ljudi na obrnoku sad rade ono što su uvijek i oduvijek radili, no dani se i poslovi odvijaju usporeno, ostaju nedovršeni. I žena koja grabi vodu iz bunara, i starica koja miješa kašu u loncu, i svi oni koji odlaze i vraćaju se s kukuruzišta, sudaraju se s istim bijelim mrljama u pokretima, u jednostavnim nalozima što ih svjesno upućuju svojim rukama; sudaraju se sa sitnim pukotinama u dahu, dok idu uz brijeg ili niz brijeg, nikad do vrha, nikad do dna, zatvoreni nevidljivim granicama svojega obronka koje bi ih morale štititi. Zaštitni rub, koprena koja sprečava vodu da nas odnese, mrmlja klesar nad novom pločom u koju urezuje samo krug, bez slova. No i taj krug je razbijen, ispresijecan bijelim mrljama.

            Onda se dan bliži kraju: u suton odjekuju glasovi koji dozivaju djecu. U suton Lorinova žena uporno obilazi prozore, provjerava gore li uredno sva svjetla. I ponavlja im, premda su svi to već čuli, da se jedino tako mogu sačuvati. Ponavlja s uživanjem, propada u svaku riječ, uvijek iste riječi, uvjerava i prijeti… U suton do kuća dopire zaglušujuća buka koju stvaraju ptice dolijećući i polijećući s močvara. U suton se koraci ubrzavaju, napokon se uspijevaju ubrzati, jer uskoro slijedi zatvaranje. Kad svjetla u prozorima postanu jasno vidljiva na podlozi noći, sva vrata su čvrsto zaključana.

…….
            Lena dobro vlada svojim pokretima, ubrzava ih i usporava u skladu s onim što čine drugi. Ima precizan plan povlačenja pred sutonom: poziva djecu, dočekuje Lista na vratima, pali plavo svjetlo, uvijek s malim gađenjem, prostire stol za večeru… Ničim, ni najsitnijim treptajem, neće se odati.

            I napokon je noć, duboka noć koja neće biti mračnija, a Lena je okružena disanjem usnulih koje neće biti mirnije – jer oni se trzaju u snu, uzdišu i naglo se okreću, a iz snova njezinog mlađeg sina svake noći se otme krik. Lena leži sasvim nepomično, diše polagano i tiho, polagano, tiho, ravnomjerno, udisaj, izdisaj, mjerit će ih brojevima da ne bi pogriješila. Ni birajući položaj nije pogriješila: leži na lijevom boku, kao kad spava. Leži, diše, čeka trenutak, ni po čemu različit od ostalih, no ipak različit, u kojemu će odlučiti.

            Skliznula je ispod pokrivača jednim jedinim pokretom, pa je šušanj bio upravo onakav kakav bi bio da se samo okrenula u postelji. Pokrivač je za njom ostao zbijen, kao da je netko još tu. Sad kroz potpuni mrak polako traži put do vrata. Među nagomilanim stvarima u sobi postoji prolaz, namjerno ostavljen i gotovo ravan, ali ga Lena ne uspijeva odmah naći. Prsti kojima lagano dodiruje predmete na trenutak su izgubljeni, podrhtavaju u neprepoznavanju. Onda pronalaze poznatu plohu stola, oslanjaju se svom težinom, a bosa stopala spuštaju se s nešto više sigurnosti na vunenu prostirku. Tiho, sasvim tiho, oprezno opipavajući mrak… Mora proći pokraj stolca preko kojega je prebačena njezina haljina i uzeti je, jednako bešumno. Stolac je već blizu vrata, i ako uspije stići do njih, ništa ne srušivši, ne sudarivši se ni sa čim, ne spotaknuvši se, ne uzdahnuvši, skliznut će kroz njih istim gipkim pokretom kao iz postelje.

             U prozoru klesarove kule ne sja plavo svjetlo, a svjetiljka koja gori u radionici šalje tek blijedi odsjaj kroz prozore zaklonjene krošnjama uskoga lišća. Od kamena koji je donio praćen olujom nije više mnogo ostalo. Razrezavši ga na nekoliko dijelova, okružen krhotinama, klesar je izabrao najveći komad i sad ga pretava u novu ploču. Već dugo radi, u malom krugu svjetla koje ne obasjava ni cijeli stol, struže i glača, no koliko god kamen bio sjajan, još ne može u njemu razabrati odraz svoje ruke.

             Lena je prošla kroz vrata sobe – čini se da je satima trajalo to prolaženje – preko tanke noćne košulje prebacila je široku haljinu, sad u tijesnom hodniku vezuje sandale. Beskrajno sporim pokretom, milimetar po milimetar, povlači zasun i otvara kućna vrata. Dočekuju je mutna noćna svjetla, mjesec okružen izmaglicom i još poneki plavi treptaj. Stoji na pragu, podiže ruke do kose. Možda je to dovoljno?… Zatim opet zatvara vrata i slobodnim koracima kreće gornjom stazom, prema klesarovoj kući. No ubrzo će skrenuti desno, počet će se spuštati niz brijeg, zaobilazeći kuće, zaklonjena raslinjem, dvorišnim zidovima.

             Pokreti su mu sve sporiji. Umor, rekao bi Svod, umor, umor, umor… Već je koristio sve svoje rašpe, sve brusno kamenje – zagonetno, naslijeđeno kamenje – od naj-grubljeg do najfinijeg, no još nije počeo urezivati riječi. Hoda radionicom, tražeći neki klin koji mu mu zapravo ne treba, odlazi u kulu i osluškuje glas vjetra u kamenim cijevima… Riječi, da, na ovoj će ploči opet biti riječi, već zna i koje, zna već danima, no ustručava se povući prvi potez. Liježe na prostirke u kuli i pokušava zaspati. No svjetiljka u radionici još gori, i klesar zna da će uskoro opet ustati, urezati na brzinu tih nekoliko riječi u kamen i zakoračiti van, među noćne sjene.

             Lena se osvrće, zastaje, skriva se iza kržljavog stabla i čeka hoće li se netko pojaviti na stazi kojom je došla. Ali sve je sasvim tiho, i vjetar se smirio. Lena naglo kreće dalje, žuri, tjera je blizina kuće čiji joj je vrtni zid sad suviše blizu. Zapinje za neki korijen, spotiče se, no uspijeva izbjeći pad, trči dalje. Onda, kao da je odjednom postala svjesna suviše glasnog šušnja svojih koraka, zaustavlja se i osluškuje. Ne, ništa se ne kotrlja za njom po toj zemlji prekrivenoj prašinom. Još malo, i stići će do polja. Trčati sve do polja, da, trčati, riješiti se svih tih kuća jednim potezom!.. Lena korača stazom, oprezno i suzdržano, držeći se što bliže raslinju uz rub.

            Hodajući pokraj polja više se ne ogledava, ne osluškuje. Ipak zastaje oklijevajući, kao da će se predomisliti. Odjednom se okrene, učini nekoliko nevoljnih koraka natrag, prema kućama, no onda se naglo opet okreće prema rijeci. Maglica oko mjeseca zgušnjava se, razilazi. U poljima kržljave biljke snivaju svoj teški san.

            Prošla je i polja, približila se močvarama toliko da već dobro vidi staklastu površinu i slabo zeleno svjetlucanje. Iz njezinih pokreta sad nestaje svaki trag nesigurnosti i oklijevanja, sad žurno korača, u širokom luku podiže ruke, skuplja kosu na zatiljku, pa je pušta da joj se opet raspe po ramenima, vrti se u hodu tako da se haljina oko nje širi, hoda raširenih ruku… Hoda kao da će nastaviti hodati i kroz pličinu i kroz lokvanje i trsku, i kroz dublju vodu, dalje, sve do druge obale. Hoda kao da na drugoj obali netko stoji i čeka, osluškuje njezine pokrete, kao da netko s one strane već kreće kroz močvarno raslinje i mulj prema njoj. Noćno kupanje, izgovara naglas, s osmijehom, no zvuk koji joj dolazi iz grla hrapav je i prigušen. Noćno kupanje, govori, naklonivši se pred svjetlucavim močavarama što je mirisima udaraju u lice. Groznica, moja zelena zmija… Močvara je živa, živa, živa, čuju se zrikavci i lepet krila!

            Uzmaknula je nekoliko koraka i sad stoji na suhom. Odvezuje remenje na sandalama, bosim stopalom dodiruje sasušeni mulj, povlači plitku brazdu u krug oko sebe. Polako se zaustavlja, svlači haljinu. Odložila bi je na tlo, ali se predomišlja u pola pokreta, podiže sandale, pa se, noseći i njih i haljinu, vraća prema obronku, do prvog grmlja. Tu pažljivo odlaže haljinu na suhe grane, spušta sandale pokraj nje. Okrenuta prema močvarama kad god joj vlastiti pokret dopušta, neprestano gleda prema mračnoj vodi. Napokon svlači i dugačku noćnu košulju, i sad su koraci kojima se vraća prema lokvanjima opet nesigurni i drhtavi. Noći zrak obavija je mlakim vlažnim dodirom.

            Nije zastala pred rubom, zaustavila se tek zagazivši u mračnu neprozirnu masu. Stopala su prošla kroz odbojnu opnu površine, potonula u mulj. Lena sad stoji duboko dišući, a mirna voda močvare sklapa joj se oko gležnjeva. Možda je negdje u sredini još moguće pronaći trag planinske brzice, svjež zelen miris, no ova mlaka tekućina nad muljem nepomična je, sasvim nepomična!

            Još korak, još jedan… Voda joj je oko listova, njezina koljena, čudno bijela, vire među lokvanjima. Ne ide dalje. Kao da se ipak boji te vode, usteže pred tim skliskim životom, izmiješanim s truleži. Duboko udiše, saginje se, prstima dotiče površinu. Podiže prste k licu, pokušava vidjeti svjetlucave tragove na prstima. Opet uranja ruke u vodu, pa dlanovima iz močvare prelazi po kosi, neka svijetli! neka svijetli zeleno… Slijepljeni vlažni pramenovi padaju joj niz ramena. No usne neće dotaknuti, dobro se čuva da joj ni kap otrovne vode iz močvare ne dođe do usana.

            Lena korača kroz vodu paralelno s rubom, pokušava pogledom prodrijeti kroz mrak. I premda je bijela splav negdje daleko, odavde nevidljiva, u Leninim se očima bistro zrcali njezin pravilan oblik. Vidi je toliko jasno da se odjednom opet okreće prema sredini močvare, uz prigušen pljusak izvlači nogu iz vode da bi zakoračila, popela se na ledenu bijelu ploču. Gubi oslonac, posrće s odvratnošću, s mukom se uspijeva održati na nogama. Sad joj je preko koljena ta voda, više ne može učiniti ni korak. Stoji, stoji lagano drhteći, stoji kao na vrhu brijega pred spustom… Sve vidi, ne sudjelujući: svoj odlazak, svoje slijevanje, razlijevanje dolinom…

            Lena se naglo okreće i vraća do obale, gotovo žmireći odlazi do grmlja, oblači se, ne osvrće se više prema vodi. Svaki njezin pokret odaje silan umor dok se polako vraća kući, zaobilaznim putem kroz raslinje.

            Klesar izlazi iz sjene, podiže ploču, prilazi vodi, zamahuje, baca ploču što može dalje. Bijeli  kameni osmerokut plagano tone u mulj i zelena voda već se sklapa nad rasutim nepravilnim slovima:

            “Lena se noću spušta do močvara”

            Mulj počinje nagrizati slova okrenuta k nebu.