Noćno doba

 

pet pjesama iz knjige “Noćno doba”

balada o drvenoj

pokreni se, rekla je drvenoj
– i pomaknula joj ruku –
ruka se malo zadržala u zraku, zatim pala
– otvori prozor, rekla je i
pokušala poslušati –
prozor je naslikan
iza njega zid koji samo iz daleka
podsjeća na nebo
– vrijeme je za pražnjenje kanti, rekla je,
da bi bilo nešto drugo
ali je i tu sve bilo dobro poznato:
ista ambalaža, isti proizvođač
– okreni se, zapleši, rekla je
glasom od plijesni, glasom od pekmeza –
drvena je pokušala
lijevu nogu malo podigla
– o, o, o, cviljeli su očajno mali promatrači
sa zidova –
uhvatila zamah za zaokret –
past će, neće pasti, brundalo je klatno sata –
nije pala, zaustavila se
u nekom čudnom
iskrivljenom –
oh, gubi se, nestani, prestani,
vrištala je na drvenu
nestajala
prestajala

 

katarska

nećeš ubiti
ni kad se oštrice okrenu na tebe
– samo bića od vode, nerođeno cvijeće mora, smiješ –
nećeš suditi
– nikome, ničemu, nikada, nipošto, ne
nećeš govoriti: dobro je učinjeno, loše je odabrano,
pravedno je, sebično je, gadno je, plemenito je…
– rujno, crveno, rumeno, šapnut ćeš o nevidljivom
nećeš polagati zakletve: nikom obećavati, ničim se vezivati
– ugovore potpisivati, dopise, projekte, putne naloge,
izvješća nećeš –
nećeš sklapati brakove ni saveze
radit ćeš bez gospodara
živjeti od ruku
u otvorenoj kući
tek tad možeš uzeti
ime tkalje

 

balkon

poput
mačke
na štangi koja
nad bezdanom drži
konopce za sušenje rublja:
glatka
zaobljena
sigurna
prikladna –
premda je
mogućnost pada
jednako stvarna
kao odsutnost
straha

 

sljedbenica

samotna
slijedi
linije što ih je za nju
urezala
znana neznana
ruka
ne izlazeći
iz utora
ostaje
na ulazu
jer
kako će
kroz provaliju
kad treba
i rukav
i mlijeko
i vatru
krpati

 

kroz stvarnost

žena s marelicama suncobrani na gotovo napuštenoj
tržnici topla izmaglica vaša kava je spremna čovjek s
torbama za plastičnu ambalažu ogrlice od glinenog cvijeća
univerzum dućana s dječjom odjećom uvjetovanost
misli tuđim mislima sunce sunce smrad crkotine malena
rukavica i prugasta čarapa pokraj kante za smeće Fulir
Fudge drvored jednako visok kao u djetinjstvu trg
preplavljen suncem utopit ćeš se nema nikoga nikoga ni
dječaka na biciklima ni skejtera jutro je u praznom gradu
ljeto je istjeralo očistilo travnjak mekan za hodanje
u očima san sve vraćeno nevrativo stjerano u malu crnu
točku u dnu labavo remenje na sandalama ne dopušta
prebrz korak svejedno je svejedno je otkucava i kad otkuca
dovoljno puta –