Priče za kraj svijeta i druge svakodnevne sitnice
U ovim “Pričama za kraj svijeta” autorica objedinjuje kratke tekstove napisane u razdoblju između 2017. i 2022.. Radi se o mikroprozama koje dobro korespondiraju s rasponom pažnje suvremenog čitateljstva, a među kratke prozne fragmente umetnuto je i nekoliko pjesama sličnog sadržaja i atmosfere. U ovim tekstovima, u kojima se često osjeća dah ironije, smak svijeta događa se na (gotovo) svakodnevnoj razini, a “druge sitnice” mogu imati neočekivanu dubinu. Književne minijature Sanje Lovrenčić organizirane su u osam cjelina, u kojima se klizi od znanstveno-fantastične fikcije prema gotovo dokumentarističkim ulomcima „iz knjige o stvarnosti“; mnogi od tih tekstova na originalan način tematiziraju okolišnu i društvenu problematiku, dočaravajući primjerice svijet koji radi štednje resursa živi svaki drugi dan, grad koji živi od turizma i beskućništva, veliki svjetski egzodus dostavljača, mitska putovanja i metaforičke životinje.
NIKAD KRAJA
Onda je došao trenutak kad su stabla prolistala usred zime i to im je bio kraj. U kraj ipak nitko nije vjerovao, sve do proljeća u kojem nije došlo ni do kakvog listanja. Neki glasovi glasno su ponavljali da su se takva kašnjenja već događala, da su posve i nadasve prirodna, te da se širitelji panike vode nekim svojim sebičnim interesima, no kako se bližio suncostaj, opća je uznemirenost postajala sve veća. Neki su se vraćali molitvama, različitim oblicima pokore, pa čak i žrtvovanjima koječega živoga, no nijedan od tih postupaka nije davao vidljivog rezultata. Nešto ipak mora pomoći, govorilo se, jer kraja nikad nema, kraj krajeva nije moguć u toj prozi.
Neki su se naivno uzdali u ostatke prašuma, neki u pustinjsko raslinje, toga barem još valjda ima. Neki su se utekli praktičnim rješenjima, poput uzgoja neke vrste gljiva koje navodno stvaraju kisik, no ti su se pokušaji pokazali iluzornima. Gljive su, doduše, mogle donekle riješiti problem prehrane koji se pojavio kad se otkrilo da su i žitarice pošle putem stabala, no udio kisika u Atmosferi i dalje se smanjivao – ne toliko brzo da se ne bi moglo nekako reagirati, ali zastrašujuće postojano.
Treba nam sintetski zrak, zaključili su oni koji su, uz neograničenu vjeru u tehnološka rješenja, raspolagali i većim investicijskim sredstvima. I počeli se baviti simulacijama života u velikim zaštićenim balonima: tu će umjetna stabla ispuštati mješavinu umjetno stvorenih plinova, zrak druge generacije koji opija i donosi slatku bezbrižnost, svima toliko potrebnu. No umjetna inteligencija vrlo brzo je ukazala na prilično veliku vjerojatnost da će kod onih koji ostanu izvan balonske zaštite, nakon stanovitog pomora nebaš neznatnih razmjera, doći do spasonosnih mutacija u plućima – i da će tih stvorova još uvijek biti značajno više nego korisnika zaštićenih zona, kojih zbog same prirode tih zona ne može biti baš mnogo. I naravno da je među zastupnicima balonskog rješenja zavladao strah i naravno da su paralelno počeli razvijati nova oružja.
No ništa se na koncu nije dogodilo onako kako se predviđalo.
ŽIVOTINJSKE LAMENTACIJE – izbor
To jadno, jadno prase!
Valja se u koječemu, grokće: to je moje blato! no svi znamo da nije – to su plastične vrećice, kartonske kutije, zdrobljene vijesti i previše brašna, to su glasovi koji se pretvaraju da su voda, slike koje se pretvaraju da su zemlja, skrivena bodljikavost, to je lažni crveni tepih, dućanske police od kojih se koža suši, nastaju sitne pukotine – no prase i dalje grokće: dobro je, lijepo je!
To su hrpe neprodanih kolača u nejestivim bojama, sezonska odjeća koja se ljušti u slojevima, to su vozni redovi aviona i brojači kojekakvih otkucaja –
Vrpolji se sirota životinja i još uvijek se osmjehuje: to je moj dom!
To jest, svinjac, ne?
Ah, jadni svizac! Za poslasticama se uputio preko brda i dolina, preko mora i oceana, naprijed-natrag, u ružičastu šećernu vunu se pretvarao, skidao krzno, brzo-prebrzo, da bi ispod bilo novo-isto –
Spavao u nevrijeme, budio se prerano – stotinu riječi za pogrešne vrste snijega koje su ga hranile.
I kad je pao u bunar, još uvijek mu ništa nije bilo jasno: znao sam kad stiže, sad stiže, govorio je.
U međuvremenu proljeće su ukinuli zajedno s drugim dobima. Primjećuje, a ne shvaća.
U planinu se penje – tamo ću ih opet naći, misli, trudi se, trudi se vidjeti stabla, izmaglicu, padinu brijega, no vidi samo odraze, odsjaje, sličice riječi –
Dodiruje, ne može dodirnuti – jasno da ne može kad već nema ni njega ni šume.
U TOM KULINARSKOM SVIJETU
loša je suhoća
sve se mrvi drobi ne uspijeva se povezati
i bude već podne svaka riječ za sebe
juri u malenu rupu
rupa se otvara-zatvara veselo bljeska svijetu
nema vremena za ljude koji bi stajali gledajući u dubinu –
u tom kulinarskom svijetu
vlada oskudica veziva
ljepljivog bjelanjka sunčanog žumanjka
sve veća količina treba
bijeli slap žuto jezero
ništa nećeš postići dodajući sladila
prirodna umjetno prirodna ničeg umjetnog zaista
umjetna je umjetnost –
u tom kulinarskom svijetu
suhe tvari uporno silaze s polica
tvari kristalne tvari fino i grubo mljevene
cjelozrne tvari i prašci za rast
chefovi prolaze raznose
kockaste posude bezbrojne pregratke
razvrstaj, ponavljaju krušnim mrvicama
obilježavaju stazu –
maslac bi mogao pomoći ulje ili mast,
svi padaju u kanon zabrane, čim pomisliš
stvara se plavičasti stražar
ispire vezivo s dlanova
čim uzmeš spatulu-lopaticu-strugalicu –
jer samo unutra samo dolje –
on je pretvara u lice s ekrana
iz čijih usta ponovno curi
blistavi pijesak –
dovde ne dalje govoriš
suhim tvarima i pokušavaš se smijati
-
Kategorija: Proza