Zbirka donosi izbor autoričinih pjesničkih tekstova nastalih između 2016. i 2018. godine. Podijeljena je u šest cjelina – “Solsticijski pjev”, “Nov jezik”, “Stanje stiješnjenosti”, “Mnogostruka”, “Zimski suncostaj” i “Zemlja vulkana” – diskretno obilježenih godišnjom putanjom Sunca. Pisane su slobodnim stihom, a zadnji ciklus mogao bi se okarakterizirati i kao niz pjesama u prozi. Otvorenog značenja i nerijetko eksperimentalne, one su svojevrsna autoričina potraga za “novim jezikom”.

putanja leta

kroz dvorišta –  iznad grada-brijega – po crti munje – za pticom tik iznad prozorske daske –

umotavši se pohabanim zelenilom pod okrilje podneva povlačeći sve što se rasulo kotrljanjem se promijenilo pustilo izdanke korjenčiće skupilo –  ne, putanja leta!

odustajući od crta, puštajući riječi uzlazno –

je li loza to što se nadnosi nad stolove, hoće li pasti kiša ili je dan dovoljno stabilan za obilaženje buvljaka – male buhe smo mi odjednom vrlo žive spremne za skok u prazninu – prazninom udobno prolijeću sličice dodaješ odbacuješ ih po volji –

sjećaš se cirkusa Americano, javlja se sporedni glas, barake-stabla-cirkus-hotel, obnavlja magični slijed negdašnje četvrti –

ne sjećam se tvoje priče, odgovara bubnjar, sjećam se samo ribe

vraćaš se s leksikonom mitologije, tražiš natuknicu o strahu-zaboravu – ima li je u tvom?
jednake ljubice cvjetale na koricama u vazama besmislena malena harmonija –

putanja leta, putanja leta!

zrnat oblak
zauzima nebo, razvija se preko rubova kao pobjednička zastava  više ništa ne možeš spojiti

posuđuješ štapove za hodanje: minijature s izložbe stol koji te načas pretvara u pticu-ružu-pjevicu – u rudniku srebra skupljaš oštre kamenčiće –

no ono što se ne da oblikovati prstima umrljanim od stvarnosti sama je noć iscjepkana u titrave igle, bodljikava žica koja niče i gasi se u dnu svakog kralješka

jutro je bijela masa koju ćeš pokušati pretvoriti u svjetiljku prije nego te usisa šareni ljevak tržnice –
s potočićem bademovog ulja već tečeš u novu večer, pustopašni gradski hujahaj –

dok se nad sutonom oblak napokon razilazi tope se obrisi brijega nebo briše štukature s prozorskih okvira –

horizontalne riječi ostaju na površini, vertikalne riječi poniru

uvis

zmajska kraljevna mora izmisliti nov jezik

novu riječ za svaki predmet iz riznice
no svaki put kad je otvara pita se na koji su se način promijenili

zmajski zub iz kojega uvijek može niknuti novi zmaj?
rascvjetava se u kaktus-cvijet bubri i raste zasljepljujuće zlatan zasljepljujuće mračan –
i zašto ga nisi bolje umotala pospremila u dvostruko dno
dopuštala mu da mrači i sjaji i raste i raste umjesto da –

i koja ti je nova riječ za staklo?
tvoj stakleni kovčeg, sjećaš se?
vezeš li njegovo novo ime na tu haljinu od rijetkih metala osmjehujući se kroz ubode?

i one noćne životinje crvenih tamnih glasova –
leteći stvaraju mrežu u koju će se zaplesti pa u njoj drhturiti do jutra –  oslobodi ih, zašto ih ne oslobodiš? zar ih zaboravljaš kao što si zaboravljala djetešce iz sna?

i ta dva stabla što stvaraju vjetar koji će im rušiti grane – imaš li još išta što bi se moglo svidjeti,
ti prognanice iz vrta nad morem?

ona ima zalihu kamenčića troši ih nije ih potrošila – u svaki ucrtava komadić portreta
imena svijeta –

i još kad se ne bi neprestano ogledavala za terasama, za pješčanim obalama, dovoljno prostranom prazninom u koju će ih rasprostrijeti –