Rijeka sigurno voli poplavu
“Zbirka stihova Rijeka sigurno voli poplavu Sanje Lovrenčić i dalje zadržava dosad već usvojene osnovne značajke autoričina lirsko-filozofičnog i intelektualno-esejističkog diskursa itekako utemeljenoga na osobnu iskustvu mlade izuzetno znatiželjne intelektualke kojoj je izravna podloga svijet kulture i njegovi brojni meandri, blago protkan osviještenim ženstvom u inače načelno nesenzibilnom, a često i izravno patrijarhalnom okružju dominantnih muških znakova. Poetsku informaciju oblikuje osobno jak “autobiografski” subjekt koji u mnogim sastavcima izravno upućuje ono što se želi problematizirati, propitati, sanjati… nekom imaginarnom sugovorniku, rabeći pritom drugo lice jednine, prisno i u obraćajućoj intonaciji. Autorica u stihovima često “razgovara” pa u obliku priopćavanja sam govor poprima širok dijapazon tipova “sadržaja”, tj. tipova informiranja: autoričin je diskurs, naime, najčešće konfesionalno i dnevnički introspektivan, esejističko-paradoksičan ili pak lirsko-bajkovit i feminilno-analitičan te relativističko-aporijski spasonosan (bar na kraće pruge rješenja nekoga egzistencijalnog problema uvijenoga u razne diskurzivne oblike). Naznačeni snop autoričinih govora utječe dakako u jedan osnovni: u izrazito obojeni intelektualni autokonfesionalni subjektivizam već spomenutih raznih podloga, od osobnog konfesionalizma, bajkovitosti, spasonosne aporičnosti do feminističkoga problemskog argumentiranja.
Tematski registar autorica grupira oko nekoliko neformalnih, posvuda zastupljenih nosivih tematsko-motivskih jezgara koje se napajaju izravno iz autoričina života, uostalom napadno sličnoga paradigmatski osjetljivoj urbanoj svijesti koja je oprezno izabrala ono što u ponudi svijeta voli, a još više — ono protiv čega se, na faktičnoj, kulturnoj, komunikacijskoj, spolnoj razini, takva osviještena persona buni, što ironizira, i najzad — što otvoreno ne voli.
U drugoj neformalnoj jezgri vlastita tematskog registra autorica kao da određenim postupcima i dalje hrabri i sebe i intelektualno-moralne istomišljenike da usprkos svemu valja izdržati život koji smo uostalom dobili jednom davno na dar. U indikativnom se sastavku Vrtlarski razgovori jasno postavlja dvojba koja, kako se na kraju zbirke pokazuje, to zapravo i nije: “postoji vidljivo stablo/ a postoji nevidljivo”, da bi se u sastavku Vrtlarski zauvijek izreklo: “prepustiti vrt/ kiši i vjetru…”.
I sam naslov zbirke Rijeka sigurno voli poplavu daje (višeznačni) naputak kako usred životnog banaliteta zadržati osjećaj živoga, osjećaj za estetiku i moral (ako to nije isto); rijeka kao masa vode imanentno povremeno sudjeluje u poplavi kao djeliću svakojakog života, sudjeluje i to kao glavni akter. U opasnosti življenja dakako leži avantura, promjena, sloboda. Ili jednostavno: u aporiji jest i život i očekivani strah za njega, ali se očito jedino tako može efikasno misliti u banalnom i opasnom suvremenom svijetu.
Sanja Lovrenčić je autorica nove zbirke pjesama koja jednostavno u ozbiljnije kritike ne bi smjela proći nezapaženo, tj. tiho i nenametljivo, a to su uobičajeni prilozi koji elegantno odmiču u lošu beskonačnost koja nas sve čeka, nas koji se bavimo lijepom i kvalitetnom uzaludnošću.” (Branko Maleš)
balada o odlascima
išla je na prstima, išla sitnim koracima
zamke su joj napravili, od riječi i od poslova
– ne želim biti ovdje s vama, rekla je, pa
nije bila, nije, kako god se činilo
– idem svojim putem, rekla je i splela
od svog krika kočijicu
– idem od vas, rekla je, i upregnula
uzdah u kola
– ni sebi neću reći kamo idem da se ne
bih zaustavila, da ne bih vrata ispred sebe
zatvorila –
od šutnje je konja napravila, najbržega –
šušnjem su je hvatali, koracima iza leđa
usadili joj oprez u kralježnicu, pa neka
bubnja i odjekuje, neka ne ide, neka ne
spava, neka ne može otići, strahom za
gležnjeve i krivnjom za zapešća
progutala je i ono što nije trebala, a onda
je ipak odlazila i o odlasku govorila
– bit ćeš moja tijesna vrata, u nepoznato
je govorila
– bit ćeš procjep, prozor, vratnica na
vjetru, baklja na zaokretu, hodnik prema
svjetlu –
vrtlarski razgovori II
postoji vidljivo stablo,
a postoji i nevidljivo
vidljivo je zeleno kako treba, ima grane i
lišće i koru koja je mjestimično pomalo
oštećena od vremena, ali sve je to u skladu
s očekivanjima –
nevidljivo stablo crno je i crveno, zlatno
i ljubičasto, i ono što na njemu raste ne
možeš zvati lišćem:
privjesci, izdanci, praporci i male munje –
nevidljivo stablo ima kristalnu izraslinu
koja blješti
ima granu iz koje lije krv
ima zube, kliješta, paperjaste bodlje i
pahulje koje samo izbacuje ne bi li bar
jedna grana dobila snježni pokrov –
vidiš, tako je i ovdje, ista je ruka koja piše
ovo i ono, reže i lijepi, pozdravlja na
dolasku, pozdravlja na rastanku,
čestita, izražava sućut –
u nevidljivom? vitla mačem, udara u
zvono, urezuje ljubavnu poruku u more –
što god radila ovdje, tamo pali vatru, pali
vatru i za njom ostaju nevidljiva zgarišta
rijeka sigurno voli poplavu
rijeka sigurno voli poplavu
jedva čeka trenutak kad će kiše pasti
dovoljno za prelijevanje preko rubova,
za razorno, zanosno razlijevanje,
rastakanje granica, slobodan hod –
premda hod tada prestaje biti hod, ubrzo
se pretvara u puzanje, zar rijeka ima više
snage kad je u koritu?
ne, ne, samo se drukčije troši, na stalno
trljanje rubova, dubljenje uvijek istoga dna –
rijeka sigurno više voli poplavu:
tada se raspušta sva njezina moć
odjednom
i nema građevine koja bi joj mogla odoljeti
i nema stabla koje se neće zaljuljati
i nema stvari koja se neće utopiti…
ali kad je ponovno stjeraju natrag, tad
nastupa sivo doba za rijeku:
nasipi su viši nego ikad i vlada opće
nepovjerenje prema vodi
san o slobodi opet se pretvara u struganje
po dnu
karusel
kad siđeš s karusela dočekuje te čudno
bezbojan svijet
kad napustiš pozlatu, purpur,
tročetvrtinsku melodiju, čarobni krug
u kojemu se tvoj konjić uzdiže i spušta
– gore – dolje – gore – dolje – ali nikad
izvan kruga – vraćajući te unatrag,
dan po dan –
kad siđeš s karusela dočekuje te grad s
bukom i prosjacima, tvoj lik gubi boju
na tim ulicama
dočekuje te strah, poput otpada odložen
uz stabla bez lišća, natrpan u kante ali
nikad do kraja
hoćeš natrag! u panici tražiš novčić za još
jednu vožnju, ali džep je prazan
a i karusel gledan s ulice izgleda nekako
sitno i trošno
i gotovo te sram –
spomenik i mišica
pogledaj tko sam, rekao je, a fotografije su
zablještale sa svih strana –
sitna i sporedna, siva mišica, sa svojim
riječima:
skuhat ću ti klin-čorbu, to sigurno ne znaš –
on zvizne i ljudi dotrče
ona zvizne i počne padati kiša
evo vidiš, kiša pada, od svega na svijetu
imam samo tri točkice –
tri točkice znače nedovršenost, rekao je i
namrštio se
mahnuo bi žezlom da ga ima i podboo
konja, ali nije on takav spomenik
ima buduću ulicu u predgrađu, blijede
ljude u jutarnjoj gužvi
– to misliš da ti treba? –
skočila mu je u džep, popela se do
ovratnika, izvukla je marker –
odakle, zaboga?
i nacrtala tri točkice kao svoj znak
doći ću opet, i opet, i opet, rekla je
i bacila se u ekran
integralni tekst na:
http://www.elektronickeknjige.com/lovrencic_sanja/rijeka_sigurno_voli_poplavu/index.htm
prikaz knjige:
Sead Begović, Hod s kamenčićima
Dok se u svojim prvim pjesmama Sanja Lovrenčić elitno udaljavala od opisnosti zbilje i pojedinih njezinih temata, sada im se u zbirci »Rijeka sigurno voli poplavu« opušteno približava s elementima bajkovitosti – snovitosti, lanenosti i pamučnosti. Odjednom za nju je sve izrecivo bez naglašene uporabe pojmovnog labirinta, ili, kao u drugih, stilsko figurativnih naplavina (istina, dopusti si pokoju metaforu: more vatre, duhovi svijetla), ali, sve će to biti u funkciji prenošenja osnovnih (jednostavnih) značenja.
Nježna pjesnikinja
Ponekad će posegnuti i za vezama bliskim dječjem ukrasnom poimanju (pjesme: »Maslačkov let«, »Jastuk za san« i druge). Naravno, to je samo izlika. Posrijedi je vješta mimikrija iz dječje pitomog i maštovitog u odraslo – zakučasto i agresivno. Za naše doba zaista nježna pjesnikinja (ne i bojažljiva i unjkava), koja nipošto ne želi upotrebljavati parazitske dodatke ljepoti (primjerice ljepoti vrta o kojemu ima čak četiri pjesme), a isto tako ni čisto tehničke, one umjetne, s »vještičjim« nakanama. Nju zanima »hod s kamenčićima«. Sve je to vjerojatno utjecalo da je upravo ona dobitnica nagrade »Kiklop« za pjesničku zbirku godine. Sa simbolima autorica postiže znakovljiv opis ponašanja prirode (kao što je sprega zemlje i vjetra), zatim ljudi (posve skroviti odnosi odigrani u drugom i trećem licu koji se traže) i stvari (poradit će na njihovu novom razmještaju). More je posebno fascinira, njegovo životno izvorište.
More i izvor voda
Zanima ju svaka ambivalencija i dodatna supstanca vode. Ako to nije more, onda je to jezero ili samo izvor voda i u njemu neki lik – neki odraz. I zaista, njene su pjesme bistri odrazi bezazlenih situacija, ali istodobno su i odslik neke tajne bivanja i neosvojivog prostora. Kao da je tišti sve ono što omeđuje vode. Neće se ustručavati da neke svoje pjesme imenuje baladama, iako formalno stilski ne prati njihovu invokaciju, kao što voli podsjetiti (namjerno ili nenamjerno) na emotivnu snagu njoj, očito dragih pjesnikinja (primjerice, Anka Žagar u pjesmama: »Šetnja« i »Balada o odlascima«). Nepozvana, Sanja Lovrenčić pozove se da lijepim mudroslovnim »poučcima« (pjesme: »Poučak o plamičku«, »Poučak iz akvarija«) opjeva u zbirci »Rijeka sigurno voli poplavu« svijet koji nema svojih strana.
-
Kategorija: Poezija