PIERROT LUNAIRE 

                        No! There is nothing! In the whole and all
                        Nothing that’s quite your own.
                        Yet this is you.
*
„predi, Pierrot, dok vitla oluja:
lijek protiv noći, groznicu kojom
pjeva kolovrat
valjda nisi lutajući vrtom
izgubio nit…“

prozirnim dlanom on skriva svoj rad,
okreće se, pokazuje ogrlicu –
umjesto lica

„predi, Pierrot, dok vitla oluja“
pjevat će samome sebi grančice držeć’
vretenom

            *

sačuvaj ga od gladi, pohvali njegov korak:
neka sad vozi karuce,
ili neka bude vojnik –
razbacat će prezrive kletve
nama za ljubav od krovova stvorit će zveket,
od Mjeseca grob…

sačuvaj ga od gladi, pohvali njegov korak:
kraj umirućeg zasvirat će lutnju,
šifriranu poruku dat će mu gospodar:
on umače papirić u limunsku kiselinu
i prikiva ga za oblak

            *

kad ima dovoljno svjetla može vidjeti s druge
strane stakla:
strah se primiče pjevaču!

to nije dvorana ovjenčana bršljanom
niti pobjednici tuda prolaze na četveropregu
sporo,
ni zlato ni napitnice ne prosiplju se…

strah se primiče pjevaču!

nije on bubnjar da mu dostaje jedan udarac
i nije dovoljno da među prstima zadrži noć
pohvalu mora spjevati nekome tko se bolestan
vraća
pohvalom izmijeniti njegovo lice…

Pierrot se smiješi: promatra klepetavu pratnju
koju s druge strane stakla za sobom vuče strah

            *

(ako ikada započne utrka pod planinom
njemu će pripasti počasni pucanj
i nekoliko pjesama o biljkama obješenim nad rijeku
nekoliko pjesama o pustinjskim putokazima)

            *

uhvatit ćemo ga na žicama i nagnati da progovori
od dvanaest tonova sagrađen mu je glas
i on se ponosi njime
ponosi se lakom sjenom koju je dodao sam

može govoriti o brojevima
može opisati stotinu različitih kutijica
može naizust reći spjev napinjanju luka
i to je sve

            *

kad ponovno sretneš male ljude koji su
posao znakova izučili tako dobro
stajat će među njima smijuljeći se
ako zaželi može ti odmah vratiti lik
čiji se osmijeh lomi
čiji se obrazi tope…
ako zatražiš da ti vrati i tvoj sumrak
pred građevinom („tako bijela…“)
vratit će
ali tek kada ga potopi u purpur

            *

kroz šumarke bi mogao proći i stići u lučki
grad –
(„ah, mi to znamo, u luci, u lučkom gradu
ostavili smo jednom…“)
sad sjedi na molu i namotava beskrajnu Mjesečevu
vlat –
vrati se svojoj trgovini, Pierrot!
tamo netko čeka da okitiš drvce za njegovu smrt

            * * *

ima i krhotine putovanja:
ponekad ih vadi iz kutije,
slaže svaki put drugačije
i promatra
(dok traje noć, samo dok traje noć)
onda ih smiješeći se briše krpom od Mjeseca
i vraća u kutiju
(samo kad je sam, samo kad zna da je sam)

ima i vrt kraj bolesne obale – svilenim vrčem
lopatom od bakra…
prahom zasipava sadnice, praporcima zaziva kišu
(dok traje noć, samo dok traje noć)
onda čeka da se pojave stabljike, gole stabljike
koje su pod zemljom oglodali Mjesečevi zečevi…

ima i posudu obrubljenu mrakom
na sam dan svečanosti ulijeva napitak u nju
a nitko ne čuje kako tekućina kaplje
na dan svečanosti obasjava njome svoj vrt
(samo kad je sam, samo kad zna da je sam)

TONKO MAROEVIĆ: KRIJES SANJA

Izvan generacijskog okruženja i nezavisno od dominantnih tokova i izdavačkih inicijativa, Sanja Lovrenčić gotovo već jedno desetljeće artikulira specifičnu osjetljivost i izražava se stihovima (ali i dramskim tekstovima i prozom) prožetima slobodnom asocijativnošću i pomalo magijskom inkantacijom. Njezina prva zbirka „Insula dulcamara“ (1987.) ukazivala je na stanovite mogućnosti lirske naracije, građenja dužih oblika povezanih ponajprije ritmičkim rješenjima i sugestijom nekoga mitskog, bajkovitog zbivanja. Nova knjiga, premda na priličnom vremenskom razmaku, pokazuje kontinuitet njezina opredjeljenja i govori o pjesništvu koje ima već prepoznatljive karakteristike.

„Skrletne tkanine“ sastavljene su od nekoliko ciklusa, okupljenih u tri veće cjeline. Već sami najizrazitiji naslovi: „Pierrot Lunaire“, „Fêtes champêtres“, „Pastourelle, „Ich Form“, „Adventum“ ukazuju na duboko kulturološko podrijetlo nadahnuća, s namigivanjem uzorima razna podrijetla, no prevladavajuće kozmopolitske orijentacije. Ima u tome i arhaizirajućih i modernističkih elemenata, no Lovrenčić evidentno ponajprije teži neoromantičarskome ugođaju, evokaciji stanja iz nekoga davnog doba, najvjerojatnije medijevalnih, pastoralno-viteških konotacija.

Nemoguće je slijediti nit „priče“, koja se redovito račva u niz opuštenih pritoka i delti, no naznake agonista i komparserije postoje. Primjerice, „Grbavac…“ i „…njegova Mariona“, „gospodar pustinjskih postaja“ i „gospodarica“, ali prevladavaju određenja po zanatu: vrtlar, klesar, stražar, remenar, pekar, pilar, lončar, plesač, trubač, kovač, čipkarica, prelja. U tom i takvom mnoštvu „nomadskog naroda“ veliki su pokreti i gibanja, prave povorke putnika i gostiju koji idu vođene neodređenim, no evidentno simboličnim ili ritualnim poticajima.

Svijet Sanje Lovrenčić doista je zasanjan i bajkovit, no povremeno kao da je osjenjen težinom povijesnih, kroničarskih naznaka. Najsličnije Saint-John Perseu, njezini dugački stihovi svjedoče dinamiku hodočašća ili ratnih pohoda, „anabaza“ ili „morekaza“. Kombinatorika brojeva (s prevladavajućom trojkom, dakako) također pridonosi znalačkoj arhitekturi, a korištenje raznih zvučnih registara, posebnih intonacija i dijaloških cjelina uvećava dojam poetske kultiviranosti. Pridodamo li igranje sa zrcalima i ogledalima, svjesno upućivanje na autorefleksiju, nema dvojbe da autorica vlada „građom“ i načinima njezine organizacije.

Ipak, najizrazitiju specifičnost Sanje Lovrenčić nalazimo u kaptiranju nevelikih količina prigušene, prelomljene ili iskosa uhvaćene svjetlosti. Naime, od „Svjetlucanja mora“ do završnoga i gotovo epiloškoga teksta „I krijes“ knjigom teku (korpuskularne ili valovite) energije suzdržanoga luminizma. Mjesečinasta rasvjeta i opalno staklo, biseri i srebra, niti i tkanine stvaraju jezgre koje (poput nekih fotona) tvore podlogu ili rešetku na kojoj se tek mogu inkrustirati zvukovi, tonovi. „Napjevi za zimu“, po mojemu mišljenju najuspjelija i najbolje vođena cjelina ove knjige, upravo započinju od crno-bijele i krute zaleđenosti da bi došli do kolorističkoga plamsanja i krijesenja, a time i do vokalne topline i zanosa.

Sastavljajući svoje mozaikalne prizore od ulomaka i krhotina, Sanja Lovrenčić i eksplicitno pokazuje posebno zanimanje za postupak montaže ili kolažiranja. U samim stihovima govori se i o podlozi i o naličju, i o krhotinama i o neprozirnosti. „Da nema krhotina mogli bismo razabrati / slova beskrajnog pisma“ – stoji na jednome mjestu. Doduše, razabiranje beskraja zadatak je koji premašuje bilo kakav spisateljski postupak, no ova autorica u ograničenijem prostoru svojega „slatkogorkoga“ (dulcamara) pisma znade krhotinama vratiti sjaj cjeline. (Vjesnik, 1994)