Živi dodir s prirodom igra važnu ulogu u stvaralaštvu književnice Sanje Lovrenčić i likovne umjetnice Ive Valentić – dviju koautorica ove male pjesničko-likovne trilogije koja se sastoji od svezaka „Bistre slike“, „Ulomci iz osobne kronike“ i „Tišina zelenog: grad“. Opremljena je i proizvedena kao bibliofilsko izdanje.

TIŠINA ZELENOG: ULOMCI IZ OSOBNE KRONIKE

(otvorenost)

što s danom
koji započinje
lokvom s tankim slojem leda?

pustiš
da se otiskuje
u vremenu krošnje

razilazi

prema rubovima, u finoj mreži
grana-pukotina –

ali ne, nije mreža,
otvorenost je

stabilna

u danu bez vjetra:

imaš toliko neba ispred sebe,
a neprestano se žališ!

(obris)

jutro je, iscrtaj svoj obris –
                od lišća koje se napilo noćne vode,
                               od caklina u bojama, od kamenja iz rijeke,
                                                                               kamenčića iz mora?

uvijek jednak, nikad isti – dubok dah

jutro je, gledaj kako se vrte šareni vrtuljci boja i svjetlosti – gnijezda bivšeg za buduće
                                               u gradu praznih grana –

dok odjekuje glasić koji iza kulise zapovijeda:
                ni gola ni odjevena,
                ni na konju ni bez konja,
                ni s darom ni bez dara

u svoj obris umotana, sa sjenama krilatog bijelog,
                                                riječima koje odlaze i ne odlaze –

tako ćeš danas?

(siječanj)

sunce se odbija od prozora susjedne zgrade
i jutro zasljepljuje sa zapada

                (suh šušanj lišća u parku
                 topot šapa kroz mraznu travu –

moraš se zaustaviti
u mesnatoj stabljici
iznova učiti penjanje

moraš se zaustaviti
u vrtlogu stakla u bojama
iznova učiti kružna kretanja
tvari rastopljenih
na visokim temperaturama

moraš se zaustaviti,
                               a ne zaustavljaš se
nad bijelim koncem
nad zelenom šalicom

kako bi se vrijeme rašilo
u mrežu sjajne vode

(kineska varijacija nesanice)

kad se razbije noć
moraš samo pustiti
da u nju poteče druga

s tamnom šumom
prošaranom zlatom
koje se gasi kako vjetar
suši krajolik

s rijekom pročišćenom u kiši,
dvjema pticama
koje lete u vjetar –

s vertikalnim zrakama
koje povezuju
vidljivo i nevidljivo –

zvonce najavljuje jutro,
budi li i dušu?
ili duša pluta nad tamnim vodama
uporno puštajući korjenčiće
u mrak?

ne boj se, bruji stakleno zvono
i ako sve pustiš
još uvijek je tu

(farmakon)

tu je crni trag vatre
tu glinena žuta
tu crveno iz unutarnje palače –

nude se sami za prijenos traga iz oka
                               na postojanije podloge –

lišće i trave možeš za zeleno,
no ne možeš nebo i more gnječiti za plavo –
                plavo je u svjetlosti koja se lomi
                                               na leđima vodomara –

riječ za boju ista kao riječ za lijek
za otrov
za čaroliju –

plavo stoji za najveće,
purpurno za najdublje

zeleno – za tišinu