…Kuća obitelji Brlić nalazila se na kraju grada (ili na početku, ovisi s koje strane se gleda). Zapravo se uvijek spominju dvije kuće i sad mi je napokon jasno: nalaze se jedna iza druge, veća gleda prema Korzu, manja je stražnja, a između njih je dvorište. U tom su dvorištu držali životinje, kao što se vidi iz Ivaninih pisama.
Između stražnje kuće Brlićevih i brodske tvrđave nije bilo ničega osim raslinja. Taj prostor, koji je kroz više od stotinu godina u skladu sa strogim pravilima vojne krajine morao biti prazan kako bi topovi s tvrđave mogli nesmetano djelovati, sada je donekle ispunjen novogradnjama – tu je između ostalog i zgrada knjižnice. No u Ivanino doba tu je bio samo park.
Grad se, u nekoliko paralelnih ulica, prostirao od Korza na istok, tj. na suprotnu stranu od tvrđave i nije bio baš velik, ni jako gradski (sjećam se da u jednom pismu Ivana spominje kako namjeravaju asfaltirati ispred kuće).
Komarci su i danas prava napast, a samo područje, nizinsko i močvarno, prilično je nezdravo, kao što mi je rekla poznanica čiji četverogodišnji sin pati od alergije.
Ljudi u Brodu mnogo se voze na biciklima, što im je i lako u ovakvoj ravnici.
Kuća Brlićevih nalazi se blizu Save. A Ivana je gotovo svakodnevno izlazila u šetnju obalom, «šetnicom» do crkve i samostana. Danas, u sunčanom proljetnom danu, rijeka je prekrasna i moglo bi se reći da je uvijek bila takva. Bez obzira na promjene što ih je vrijeme donosilo njezinim zelenim obalama.
Ovdje ljudi umjesto vikendica imaju kućice na splavima, usidrene na Savi nizvodno od «šetnice», i dugačke čamce; na jednoj maloj splavi nekolicina ih ima i zajednički roštilj pa ga privuku kako kome treba. Hodajući nasipom vidjela sam čovjeka kako sjedi u jednom od tih čamaca kakvih ima samo na rijekama, puši i promatra Savu.
– Eto, to ti je Slavonija – rekao je glas pokraj mene.

Na Klasičnoj gimnaziji, koja se nalazi unutar tvrđave, pročitala sam grafit: Kad bi crkva prodala pola svojih umjetnina svi ljudi u Africi imali bi što jesti!
Dalje, na nekom trgu: Kad bi klaonice imale staklene zidove svi bi ljudi bili vegetarijanci.
Ali najviše mi se svidio mali, u blizini skejtališta: Mijenjam skejtere za šaku razuma.

Brod je grad niskih zvonika. Tvrđava je trebala biti neprimjetna, nikakvi tornjevi nisu smjeli izvirivati i privlačiti pozornost neprijatelja.

Dok hodam Brodom, u glavi mi stalno svira pjesma koju je Vid slušao ovih dana:

“Kad te bace daleko
od Save i Sljemena
ti ponesi u džepu
samo dva kamena.

Prvi ti kaže
iz kojeg stižeš plemena
a drugi nek’ šuti
jer šutljiva je sudbina.” 

I odjednom mi se čini da se pjesma odnosi na Ivanu. Kad te bace daleko… Sava je doduše i tu, ali Sljeme je daleko, a onda je bilo i mnogo dalje – nije bilo autobusa koji samo što ne polete. Ali ta dva kamena, u njima je zapravo stvar. Prvi ti kaže… da si iz plemena Mažuranića, ljudi visokog morala, koji u svako doba dobro znaju što im je dužnost. Težak je to kamen… A drugi, onaj koji šuti… to je pisanje, šutljivo pisanje, pisanje kao sudbina.