U slobodnoj četvrti

stakleni kovčeg

nije šuma onakva kakva bi trebala biti, neuredna je,
puna kojekakvih rasutih stvari i teško je primijetiti taj
stakleni kovčeg položen na mahovinu –
ah, čemu sve služi mahovina, ublažava udarac, upija krv –
gume su uokolo i plastične vrećice, boce od fante omoti
lila pause žuti fićo ostavljen u blatu –
žena u staklenom kovčegu nije zato manje bijela, crna i
crvena – sjećaš se valjda: lice kao snijeg, kosa kao
ebanovina –
u najkraćoj noći ili bilo kojoj drugoj moralo bi doći do
obrata, šuma bi se morala preobraziti jer nema dobre
priče bez preobrazbe –
mračna i gusta toliko da krijesnice u njoj i danju svijetle
čista i prazna u očekivanju ritma
svatko u sebi ima ritam, govorim u stranu, djetetu,
svatko kome srce kuca –
srce za staklom kuca, sad brže sad sporije kao što sjene
putuju nad kovčegom
kovčeg me štiti, usne jedva vidljivo oblikuju ritmične
riječi, kovčeg je moj dom sve dok –

u svakom snu koji uspije usnuti ona vidi sebe kako izlazi

 

luči

snijeg zovem, ne dolazi, prozeblog ramena, u odrpanoj košulji
nek je bijelo izvana, iznutra neka gori
noć opet ima mnogo katova i teško se zaustaviti
stajat ćete i sjediti, govorim svakome na čiji pogled
naletim prolazeći, a ja ću prolaziti i luči raznositi
– uzmite luči, hoćete li uzeti –
i kako lijepo gore dok ih nosim, plamsaju
i kad svakome jednu gurnem u ruke i dalje će plamsati
i kad budem praznih ruku moći ću pljesnuti –
jednom pljesneš, iz dubine dozoveš jezero
još jednom, bez bljeska, bez osmijeha –
dvaput je malo, četiri puta previše!
u trećemu sjajan dvor, fanfare i zlatne niti,
glas se slijeva svečanim stubištem:
dobrodošla budi u ovu zemlju, uvijek
rasprostirem “uvijek” po stolu, gledam mu rijeke, brda, obalu
gdje je more, pitam, bez mora je nemoguće –
sad hodam kroz pustaru, ali i to je uvijek, još nisam
prešla njegovu granicu?
kad pijesak počne svijetliti govorim: jutro, ali neki drugi
dlanovi već plješću za kraj –
vraćam se, vraćam, skupljam luči odnosim ih
obilazeći i dijeleći, obilazeći i opet uzimajući
umjesto skalpela, umjesto ampula, samo zamah za ples

 

miris kruha

došla sam u grad i nije mirisao po moru i nije mirisao
po narančama i nisam znala prepoznati kamelije
jer nije bilo ni bijelog bljeska ni cvjetnoga mirisa
bila je noć i ljudi su prolazili noseći u zagrljaju
smeđe papirnate vrećice i u njima novi kruh za novu noć
za ponoć koja već otvara dlan pun prošlih dana
njihov večernji obred, rekla sam, ti odlasci i dolasci
po uskim ulicama, kamenim podovima njihovog otvorenog doma
i sama sad moram slijediti miris
do vrata koja se otvaraju u žuto krušno svjetlo –
vjetar, bilo je previše vjetra u uskim ulicama gore,
gotovo pod mjesecom, gotovo nadomak zidinama koje su nas
štitile od slanog, od plavog, igala koje moraš
progutati –
do luke se nisam usudila, preostajali su mi nizovi stepenica
prolaz ispunjen dimom lule koju je pušio
nepomični čovjek u pidžami, glasovi od suhog lišća
na vratima praznih gostionica, gipke primorske mačke –
na svakom odmorištu: gle, ljudi gore plešu! crni i bijeli
kao noć
ali to nisu ljudi, znam i prije nego što sam završila
rečenicu, to su košulje, crne i bijele, na vjetru –
ja tražim dvorište s arkadama gdje sam nekoć ostavila
zeleni prsten, takvo mi je prstenje samo raslo na prstima
nisam primjećivala gdje koji ostavljam
sad više ne raste, prsti su mi goli i mršavi i samo čekam
kad će me zapasti sivo tkanje i predenje –
ja tražim razboj od zelenog kamena, razboj usred grada,
za koji ću stati i reći: pa dobro, kad je već mukotrpno,
a vi gledajte, gledajte sad –
ne, samo kruh tražim, a varljivi miris vodi me bliže,
dalje, nikad sasvim blizu dok se slova ocrtavaju
na fenjerima, sitna, samo izbliza čitljiva – svaki fenjer,
jedan događaj, svaki fenjer jedan zeleni prsten s moje
ruke
kad priđem dovoljno blizu vidim: konoba, rublje,
sjećanje –
a onda se i fenjeri prorjeđuju, gase imena na staklu,
ulice su mračnije
za prozorima se ponegdje pale svjetla dok prolazim jer
tu nitko ne prolazi, nitko osim mačaka, i opet je strmo
i zakučasto, put razrovan, zapriječen daskama,
usko-drveno-neprohodno, vraćaj se! pokušaj s druge strane,
sve dalje umjesto sve bliže –
onda čujem zvuk boje mjesečine, trodobno, dvodobno,
s jasnim naglascima, titrav i napet, vodi prema glavnoj ulici – 

 

u čudesnoj četvrti, u slobodnoj četvrti

izlazeći iz tramvaja staješ na oblak, staješ u otvorenost,
izloženost, s bilo koje strane može te uhvatiti bljesak
kuće su pocakljene plavim, od najtamnijeg do svijetlog
poput vode, sva vrata otvorena u zvuk –
iza zida sunce, iza zida korak, niknut će iz ulice kao
bijele proljetnice
negdje je jezgra, gusto središte gdje se dijele potvrde,
dozvole, propusnice do svega za čim ne smiješ
posegnuti, i brojevi na kućama brojevi su dana
koračaš po svjetlucavim lokvama, po crnom paperju,
dok se s terase pruža prekrasan pogled, sa svih terasa isti
pogled na ljude koji se stapaju u osmijehu
pecivo iz pekarne na uglu prenosi te unatrag, šum
fontane nosi te naprijed, na obje strane
u neki od titravih trenutaka
i hodaš odjednom u bivšem i u budućem prema trgu
prema jezgri od stabala koja svjetlucavo skrivaju
svoj mrak – kud prolaziš grane su odjednom
teške od plodova
uzmi, uberi, dat će ti snage za korak kroz ulicu
gdje je noć – i ona pjeva, jer sve ovdje pjeva
stubište je, do uzletišta – vaga je gore, umjesto klackalice,
na nju moraš staviti svoj san

 

stojeći na platformi

stojeći na platformi s koje, dio po dio, otpada ograda,
bešumno, bez potresa nestaje premda se ogledavaš
u nevjerici, oprezno vraćaš pogled očekujući da će se
privid razotkriti kao privid, zabluda kao zabluda
ali nije privid i nije zabluda, ograda zaista nestaje
i ti zaista stojiš na platformi a ispod tebe sa svih strana
plavetni oblaci, opipljivo prostranstvo, modra polja
duboko dolje, brazde za glas –
podižeš ruku, usporavaš dan i noć, pokušavaš usporiti
tu ogradu čije je nestajanje čista radost, proziran kristal
smijeha
onda otpada i posljednji komad, a platforma se lagano
počinje ljuljati, ne prijeteći već toplo i s ljubavlju
kao što su te u djetinjstvu ljuljale ruke ljubavi i topline
i letjet ćeš, ah, letjet ćeš sasvim sigurno