Upute šetaču u vrtu sa zborovima

sedam pjesama iz knjige “Upute šetaču u vrtu sa zborovima”

prvi silazak k jezeru

list je na jezeru
položi na njega svoj oblik
iz trenutka prije rođenja
još unutarnji i čist –
stup od vode drži te na listu
uzdiže prema sunčevu kolobaru
kroz zeleni odsjaj možeš podići pogled
prema duginom punom krugu oko sunca…
zatim
počinje spuštanje
neosjetno
spuštanje
kojemu pripada san
s ponoćnim nebom
i prozračnim nizom velikih teleskopa…
dolje
list se
pod pritiskom vode
polako zatvara
oko tvojega tijela
iz trenutka prije rođenja
sad si kukuljica u jezeru
tvoj trag je zvijezda
na površini
bez leda

 

treći silazak k jezeru

ni na površini ni na dnu blista srebrnoblijed
visak za vrijeme
pokušat ćeš svladati njegovu težinu
potražiti konce i udice
baciti ih u jezero
uvijek s nadom
da će se bar neka od srebrnih kuka
uhvatiti prstena na njegovu vrhu….

i kad je voda već puna bijeli niti
i kad
razdvojivši se u tisuću likova
sa svih strana povlačiš –
ne možeš ga pomaknuti

preostaje još očajan jezerski san:
držiš ga na dlanu
beskrajno propada tvojim dlanom
mijenjajući ga u vremenu
dok u vrloj muci tražiš
riječ kojom ga se odbacuje

 

stražarnica na pola brijega II

od jutarnjeg lišća
teško otvaram vrata
još teže od podnevnog
na svakom listu plamsaj drugog vremena
samo strah od hladnoće
daje mi snagu
da otvorim vrata
u suton

 – unesi triješće za ljestve od vatre!

uvijek je jednak
korak u koji ulazim
dokle god traje
moja stražarna služba

kasnije
bit će mi vrijeme službe
dodijeljeno
još jednom
povjereno na čuvanje

 

upute šetaču III

u vrtu su i oni koji vrebaju
(s druge strane ribnjaka,
iza žabljeg kreketa,
gdje?)

ocrnjivači imena
neprestano sastavljaju tvoj lik –
tvoj lik rastavljaju neprestano
od voska ili od slova

zaustavljaju se njihove strelice
nad travnjakom punim nejestivih jagoda
dok govore:
kad počne
kad jednom počne zima
nikad neće prestati!

ali jagode ostaju i pod snijegom
tražeći oprezan korak
da snijeg ne bi postao crven

 

upute šetaču VIII

potok za ponavljanje
umjesto rijeke za zaborav
oprezno po kamenju!
ako te zapljusnu kapljice
s obje strane će ti ostati
tek litice oblak sunčeva zraka
izmjenjujući se ustaljenom
nepromjenjivom brzinom

 

iz knjige o stvarnosti:

dijete koje sluša zvonjavu na otoku usred rijeke, na mahovini,
tražeći velika bijela pera dok samo jedna divlja patka
uporno uzlijeće i slijeće pršćući, stvarajući
brazdu na mirnoj vodi – 

pogledi i smijeh kotrljaju se travnjacima, ulični svirač
u skloništu između grmlja i zaboravljenog spomenika
broji svoje kovanice –

dijete koje sluša zvonjavu razabire: dva su zvona i
nikakvog reda ni broja nema u njihovim udarcima
njihova je svrha tek odjek, obla punina nad krovovima,
patkama i rijekom

 

blijedi, blijedi, blijedi moja kutijica

i prizori ne više u rubinu
u blijedoj slonovači kružni valovi –

umjesto kamena
iz jezgre tog širenja izlazi konjanik
ruke su mu omotane bijelim zavojima
i ne zna se ima li prste
povez mu je preko usta i preko očiju
ako i nosi poruku
kako će je predati

ah, blijedi, blijedi moj brod, moja repatica
na malom nebu u porama drveta
što odjednom je suho