KRISTALKABINET

Sad je već dovoljno kasno, sigurno je prošlo dva, još samo nekoliko sati i bit će dovoljno svjetla. Točno sam odredio mjesto, čini se da je tamo pločnik dovoljno tanak i istrošen. Još nekoliko sati i naći ću. Sigurno ću ga naći. Možda ružičasti kvarc, možda jaspis sa žutim krugovima u kojima stoji zapisano. Možda će se polako početi rušiti kuće oko Stephansplazta… Bez brige, nikome ga neću pokazati, niti ću ga vratiti svojoj gospođi baki u zamjenu za onaj poput školjke. Odnijet ću ga drugdje.

Stari Moritz… Njegovo sam ime čuo treće ili četvrte večeri. Tada, tog tjedna na kraju zime. Od ponedjeljka sam dolazio poslije škole na Graben, popodne, čekao da se upale svjetla. Mislim da sam počeo dolaziti baš zbog tih svjetiljaka u pločniku, tada su bile nove. Bio je bolji od drugih muzikanata i kojekakvih lakrdijaša oko Stephansplazta, boje je svirao, premda, sjećam se, u prvi mah mi se činilo besmislenim truditi se oko takve glazbe, nekakvog štucajućeg starinskog jazza. Znao je još ponešto: jednu Bachovu suitu, nekakve sentimentalne salonske komade, a poslije je naučio Stairway to Heaven, jer sam ga ja zamolio –

 – Moritz, jesi li zaradio za pivo? – upitala ga je Japanka koja je tri klupe dalje nastojala privući publiku svirajući nekakav instrument s jednom žicom.

– Ne, za pivo nisam – glasio je odgovor.

Slušao sam ih kako razgovaraju, sjedeći u blizini, na stepenicama spomenika kugi. Oni su prijatelji, čudio sam se, taj stari Moritz, i Japanka, i blijedi gutač vatre. Oni su prijatelji, rekla bi S., i kad se rastanu mogu i dalje razgovarati kao da se nisu rastali.

– Hajde, Moritz, danas ja častim.

Bilo je to treće, da, treće večeri.

– Ne mogu, sunašce – baš tako joj je rekao. – Pozovi Alexandera, bit će mu drago. Ja moram obaviti jedan važan razgovor.

Smijala se.

– Opet tvoji tajanstveni poslovi!

– Pssst – odvratio je Moritz – o poslovima se ne govori. S ovim tu dečkom moram razgovarati…

Okrenuo se prema meni. Japanka mu je mahnula i otišla.

Sad, ne bih samo bez pitanja odnio kamen iz staklene vitrine, porazbijao bih sve staklene vitrine, ukrao čitavu zbirku iz muzeja, samo kad bi od toga moglo biti kakve koristi.

– No, dođi, dođi bliže – rekao mi je spremajući violinu u kutiju. – Ti često dolaziš ovamo.

Uopće nisam imao volje pričati s njim, sad će me pitati kako mi je u školi, čime se bavim inače… Nije ništa pitao.

– Ti ćeš biti moj učenik. Ja ću biti Mefisto, a ti moj učenik.

– Ali Mefisto je…

– Dio one sile koja uvijek želi zlo, a čini dobro! Ne boj se, ja se šalim.

Brojio je zarađeni novac.

– Dobro, dovoljno je. Imaš vremena pa pođi sa mnom. Danas je važan dan.

– Kamo idemo? – rekao sam i mrzio samoga sebe jer se nisam suzdržao od ispitivanja.

– Idemo nešto kupiti. Nije daleko.

Uspio sam ne pitati što namjerava kupiti. Bio sam nekako ljut na njega, jednako kao i na sve ostale, odlučio sam da neću reći ni jedne jedine riječi pa da vidimo kako će izići na kraj s tim. Ni on nije govorio. Fućkao je.

Nisam očekivao da ćemo stati pred takvim izlogom. To je bilo iznenađenje, iznenađenje poput onoga na izletu kad se na trenutak se složilo, i jezero, i alkohol, i razgovor. Očekivao sam nekakav diskont, jeftino vino, a našli smo se pred draguljarnicom.

– O, gospodin Maurizius! – pozdravila ga je prodavačica čije su se obojene kovrče sjajile pod umjetnim svjetlom. – Došli ste po svoj kamen?

– Da, napokon sam došao – odgovorio je starac, uživajući u svakoj riječi.

– Spremila sam ga za vas, kako smo se dogovorili…

Otišla je na trenutak iza pregrade.

– Ovdje me smatraju čudakom – šapnuo je Moritz – i, što se toga tiče, u pravu su. No oni također misle da sam bogat!

Smiješio se.

– Što ti misliš?

Ja mislim, sada… Ne, ne mislim ništa, samo žalost i odbijanje. I neodlučnost. Mogao bi ga, ne govoreći nikome ništa, jednostavno slijediti: naučiti svirati, sjesti na stepenice onog spomenika kugi, tražiti svoju pravu baštinu. Mogao bih pokušati drugim načinom, nekim normalnim načinom, studirati pravo, preuzeti očevu advokaturu pa onda opet prema istom cilju.

– Pogledaj ga, žuti kvarc! Zovu ga i gorskim kristalom, ali samo kad je posve proziran. Gledaj, ako ga okreneš svjetlu, vidi se tamniji preljev i baš zato je tako poseban…

Prodavačica je smjestila veliki kristal u kutiju obloženu baršunom.

– Dođite za tjedan dana, dobit ćemo nešto novog kamenja. Mogu vam ga pokazati prije nego stavim u izlog…

Još su malo razgovarali. Glas, osmijeh, pokret glavom dok sprema kutiju s kamenom u torbu. Često sam ih poslije oponašao. Oponašao sam melodiju njegovog govora, boju njegovih pomalo otegnutih vokala, počeo sam čak i kod kuće govoriti dijalektom ponavljajući čitave njegove rečenice i uvijek sam se pri tome skriveno smješkao. Čak i kad sam počeo mami govoriti samo «da», bio je to onaj «da», malo zatamnjen, ugodan i lijen, kojim je Moritz potvrdio svoju kupnju.

– Sad idi doma – rekao mi je vratima prodavaonice. – Sutra možeš doći opet. Ja ću ti ih rado pokazati, ali ne znam koliko ćeš ih rado ti gledati.

Nisam odgovorio ništa. Otišao sam natrag na Graben.

Noću vrijeme prolazi sporije nego što mi se čini. Ne znam koliko je sati, sat stoji. Rastavio sam ga da bih izvadio svjetleće dijelove s brojčanika i kazaljki. Sve što svijetli, baš sve što svijetli! Ali nije pomoglo.

Nisam došao sutradan. Išao sam kući sa S. Svim zaobilaznim putovima. Hodala je pokraj mene i to se nije dalo izbjeći. Opet me je uvjeravala, ne znam u što. Nikad ne mogu točno reći o čemu su ti razgovori. Nekako zaobilazno i zakučasto, ali nikada ono što treba. Rekao sam joj: hoću da netko bude sa mnom. Ne znam je li shvatila što sam htio reći.

Sljedećeg popodneva, bio je već petak, došao sam ranije. Smislio sam neku ispriku i otišao iz škole. Bilo je zatoplilo, bilo je mnogo ljudi na Grabenu. Stari Moritz me je primijetio, svirao još malo, a onda spremio violinu.

– Danas mi je dobro išlo – rekao je. Htio sam mu reći da ne treba prekidati zbog mene, ali to je jedna od onih rečenica koje nikad ne uspijevam izgovoriti.

– Novac danas nećemo brojiti. Idemo!

Prešli smo preko Stephansplatza, zaobišli crkvu, zašli u mirne ulice. Prošli smo pokraj onog ugla gdje sam prošle jeseni slušao neke jazzere, svirali su ispod dva crvenobijela suncobrana. Nisu htjeli razgovarati, otjerali su me. Uspjeli su me otjerati, a da ništa nisu rekli, ni ja nisam ništa rekao… Zašli smo u slijepu ulicu.

Stan je bio zapušten i vlažan. Prošli smo kroz predsoblje i nekakvu neurednu veliku sobu, onda je na Moritzovom licu zasjao osmijeh: otvorio je vrata sobice.

– Tu smo – rekao je. – Sada me možeš zvati Maurizius, gospodin Maurizius.

Nisam odmah razumio. U sobici nije bilo uobičajenog namještaja, ali su tri zida bila obložena zatvorenim pretincima, obilježenim latinskim nazivima: Dentales, Vulgares, Vermiculares, Stalactitae… Na četvrtom zidu bio je prozor, a ispod njega crni lakirani stol, prazan. Još samo mali tapecirani stolac.

– Kristalkabinet. Sobica za preobražaj.

Moritz je otvorio jedan od pretinaca i izvadio kutiju od prekjučer. Položio ju je na stol i izvadio onaj kamen.

– Još uvijek mu se čudim, još uvijek ga ne poznajem dobro.

Promatrali smo ga neko vrijeme, šuteći.

– Ali vi ih imate još.

Naravno, moje polupitanje zazvučalo je glupo. Otvorio je drugi pretinac i posegnuo za nekom manjom kutijom.

 – Zašto su zatvoreni? Zašto nisu svi odmah vidljivi, na prozirnim staklenim policama kao u muzeju?

– Slušaj, mladiću, ovdje nema žurbe. Otvoriš pretinac, uzmeš kutiju, premda nisu svi u kutijama, staviš kamen na crnu plohu stola i promatraš. Samo jedan.

Otvorio je manju kutiju.

– Ali ti si ovdje prvi put. Tvojoj prirodnoj znatiželji vjerojatno odgovara nešto brže gledanje. Vidiš, ovo je krizoberil, ali posebne vrste. Rijetko kad su ovako zeleni. To je zbog željeza kojega ima u njemu. Berili mogu biti vrlo raznoliki, plavozeleni, žuti, ružičasti, ponekad s bijelim heksagonalnim prizmama, takav bih baš volio naći…

Na crnom stolu nije bilo ni zrnca prašine, debeli sjajni tepih prigušivao je korak i glas, ali natpisi na pretincima bili su pričvršćeni kojekako, a dio pretinaca bio je prazan.

Moritzov glas nije mijenjao boju.

– Ponekad je dovoljno nabrajati njihova imena: jaspis, kalcedon, zagasitocrveni granat… Evo ti, uzmi ga u ruku, to je lapis lazuli, nikad sasvim hladan. Tamo, onaj pretinac lijevo, gdje piše Selenitae, svi su crveni: hematit, sanguinum, karnelijan, sard i sadroniks…

Moritz je znao imena kamenja, ali nije znao latinski. One pločice s natpisima vrsta i podvrsta povješao je otprilike, «prema bojama».

– Pomisli samo, neki ljudi od toga prave željezo, od ovakvog kamena koji nazivaju krvavim kamenom. Uostalom, po čemu uopće možeš reći da je nešto običan komad rudače? Evo, pogledaj kobalt, s malo željela i nikla, zar nije lijep? Sve ovisi o čemu želiš razmišljati, ali meni se čini da me najdalje mogu odvesti zeleni. Malahit i žad nisu jako skupocjeni, ovaj krizopraz je mnogo vredniji, ali njihovo je bogatstvo upravo u vremenu koje im možeš posvetiti. Isto tako, ti ćeš možda pomisliti da je oniks bolji od gorskog kristala, zbog svih tih boja i preljeva, ali prozirni gorski kristal možeš duže gledati. Prozirnost je posebna kvaliteta, jer se u prozirnom svjetlost svaki put različito lomi, prozirnost je i promjenjivost i stalnost, stalnost zato što uvijek zadržava neki djelić svjetla…

U sobi je bio polumrak i Moritz je upalio svjetiljku.

– To ne znači da moraju stvarno svijetliti u mraku, to ne moraš provjeravati. Svijetle drugdje, u dnu pogleda onoga tko ih je dovoljno dugo promatrao. Uostalom, možeš zamisliti ovu sobu kad u njoj nema nikoga i – volio bih vidjeti onoga tko ne bi vjerovao u ta svjetala…

Bila je noć kad sam krenuo kući.

– Laku noć, gospodine Maurizius.

– Sada smo opet vani, možeš me zvati Moritz.

Za nekoliko dana došao sam ponovno.

Dolazio sam.

I onoga dana kad sam ukinuo razgovor. S. nije znala da je to posljednji, zaista posljednji razgovor koji vodimo na putu iz škole, ali ja sam znao. Nisam više htio ići na onaj uobičajeni način, od njezine kuće prema mojoj, od moje prema njezinoj, i tako u beskraj, nego sam prekinuo to beživotno ljuljanje na riječima i otišao na Graben.

– Evo ti ključ – rekao je Moritz, prekinuvši načas svirku. – Ja ću još malo ostati ovdje.

Moj bi se otac čudio takvom povjerenju: bez mrlje, bezbrižno, neokrnjeno. Cijelu tu večer prosjedio sam nad onim zelenim krizoberilom i nisu mi nedostajale Moritzove riječi.

No kad bi riječi opet potekle, volio sam ih slušati.

– Našao sam komad almandina, nebrušen. Taj kamen je uvijek ljubičast, neka vrsta rubina, ali manje dragocjen – zbog manje prozirnosti. Vidiš, tu se poklapaju moja mjerila i mjerila prodavača…

– Danas ću ti pokazati septarije. Nećeš vjerovati, to su obične nakupine vapnenca, nastaju kao stalaktiti. One su sigurno pod pravom oznakom, to svatko razumije: Stalactitae. Čudo nastaje kad ih prerežeš: pokažu se svijetli kanali i pukotine…

– Ne, nisam ih sve kupio, što ti pada na pamet! Većinu sam naslijedio. Od jednog violončelista koji, međutim, nije svirao tu na Grabenu nego s filharmoničarima. To je zbirka koja je… pretrpjela brodolom. Njegovi su i natpisi. Ali on je više volio obrađeno kamenje, ne baš onako brušeno kao za nakit, ali ipak rezano s nekom estetskom idejom. Evo, opal, ovako, tu po sredini elipse, ili ahat, vidiš, na mjestu reza podsjeća na oblike mahovine, a to je baš tipično za tu vrstu kamena, možeš provjeriti u knjigama ako hoćeš. No ja ih volim što sirovije, bez glačanja, onakve kakvi su nađeni, bez pravilnih rezova…

U najnižem pretincu, uz pod, bile su knjige. Moritz ih je rijetko vadio, ali se s vremenom pokazalo da ih je sve pročitao, sve osim latinskih. Vjerojatno su i one bile spašene iz brodoloma. Bilo je vrlo starih i trošnih, bilo je novijih, lijepo ilustriranih, o slikama kakve su nekoć slikali na ahatu i mramoru, o «pejzažnom kamenju» i septarijama… Neke su vjerojatno bile prilično skupe. A bilo je i nekoliko knjiga bez slika, s kemijskim formulama. No s knjigama je uvijek isto, tjeraju me da listam i listam, odostraga prema naprijed, uvijek dalje. Knjige su korisne samo kao rječnici ili kao podsjetnik, sad kad je Kristalkabinet… zatvoren. Sad. Sad je zatvoren, sasvim zatvoren.

Došlo je ljeto, počeli su praznici. Svi su odlazili na kupalište, na Hohe Warte. Ja sam sa stvarima za kupanje odlazio u slijepu ulicu iza Stephansplatza.

Jedne večeri donio sam Moritzu kristale iz bakine vitrine. Prije mi je uvijek bilo zagonetno kakvo je to kamenje, prekriveno prašinom. Jedan je bio sličan velikoj poluotvorenoj školjki, s mnogim posivjelim kristalićima iznutra, drugi je bio blijedozelen, izbrušen okruglo, i da mi se pogled nije usavršio, smatrao bih ga komadom obojenog stakla. Moritz se prestrašio. Pitao gdje sam ih uzeo i zahtijevao da ih odmah vratim. Jedva sam ga uvjerio da je to kamenje moje, da tamo gdje je bilo ničemu nije služilo i nikome neće nedostajati. Možda ga i nisam uvjerio. Bilo je to prvi put da sam ja nešto govorio njemu, mislim stvarno govorio, mnogo riječi koje su mi bile važne.

– Moraš ih naći ili kupiti. Ili naslijediti. Ništa drugo – ponavljao je prijekorno.

Dobro, dobro, govorio sam, ove sam našao. Tamo gdje su ih odložili ljudi koji ne razumiju i nije im stalo, našao sam ih.

I dalje ću tražiti, jer sigurno ih još ima negdje uz morsku obalu, sigurno ih ima u temeljima grada. I dalje ću tražiti. Ne znam vrijedi li uopće ako ih se kupuje nekim odvjetničkim novcem. Možda. Uostalom, onaj violončelist nije svirao na Grabenu.

Budući da je već bilo ljeto, odlučio sam stvarno otići do mora. Rekao sam im, ne možete me zaustaviti pa me radije pustite bez svađe, ići ću prema jugu. Oni su morali unijeti u to svoj minimum organizacije: kupiti mi kartu za autobus, u putničkoj agenciji provjeriti mogućnosti smještaja, na uredne hrpe složiti korisne stvari koje će zatim biti isto tako složene u moj ruksak. Kad su napokon od toga napravili pristojno putovanje o kojemu se može razgovarati s prijateljima, zaželjeli su mi sretan put.

U toj zemlji na jugu pronašao sam nekakav veliki otok, gotovo sav od kamena. Pronašao sam i nekakvo selo na obali, sobu na najvišem katu uske kuće. U more sam bacio korisne stvari i počeo tražiti.

U prvi mah sve kamenje uz vodu izgleda jednako, na plaži s oblucima bijelo, na plaži s hridima tamno – ali kad sam ih počeo uzimati u ruke, jedan po jedan, mokre…

Svake večeri vraćao sam se u sobu s punom vrećicom kamenja, slagao ih na stol i promatrao. Uskoro je stol bio pun. Nastavio sam slagati po stolcima, po podu, po jedinoj maloj polici. Moritz, mislio sam, hajde, javi se, dođi mi u san i reci ima li boksita u onom kamenu, plavom i crvenom, i od čega je ovaj smeđi, nalik na opal, može li stvarno biti toliko opala ovdje, na običnoj plaži. A crni, onaj sasvim crni kamen? I iznutra je jednako crn, razbio sam ga da bih provjerio, sad imam dva.

Bilo je vruće i sve sam više vremena danju provodio spavajući. Čudno je tražiti kamenje u mraku. Provodio sam mnogo vremena bacajući ih u vodu, jer neka vrsta algi tada zasvijetli. Bacao sam ih osvetnički i kajući se u isti mah.

Desetoga dana bilo mi je jasno da je ljetovanje gotovo. Izabrao sam deset kamenčića, ostale sam ostavio onako poredane, na podu, stolcima, krevetu. Kristalkabinet. Otišao sam noću.

Vozeći se natrag mislio sam: u temeljima grada ima ih više, tamo ih nitko ne traži, nitko ih ne vidi, a u njima je zapisano sve prošlo i buduće. Ipak nisam bio toliko glup da iz onih knjiga ne bih razabrao što sve može biti u tom kamenju, zdravlje i bolest, prošlost i budućnost. Vozeći se, smislio sam način.

Odjurio sam na Graben, Moritza nije bilo. Japanka nije ništa znala.

U slijepoj ulici morao sam dugo zvoniti. Onda su se vrata odškrinula i začuo se grubi ženski glas:

– Moritza nema, umro je prije tri dana.

Taj glas… taj glas ne može biti stvaran! Čekao sam. Čekao sam da se nešto promijeni. Onda sam pozvonio opet: kad, i zašto –

– Sprovod je sutra, Zentralfreidhof, u dvanaest i petnaest.

Zvonio sam još jednom: a kamenje –

Nije bilo odgovora. Pola sata sam zvonio i udarao u vrata, sve dok me uporna gluhoća toga stana nije natjerala u plač.

Zentralfreidhof. Glupo mjesto za razgovor o moru. O kvarcnom visku. O prozirnim temeljima grada.

Sada je opet jesen i dani su se skratili pa treba dugo čekati da se razdani. Uvijek je bolje reći: neću naći ništa. A i ako nađem taj očekivani kamen – ovog puta bit će ljubičast; ako ga ipak jednom nađem – mjesto koje sam odredio nije daleko od slijepe ulice iza Stephansplatza; ako ga ikada usijem naći – ostat će opet dva puta, jedan skriven i nesiguran, drugi glup i običan, a negdje između njih, ne na cilju nego točno između, nedohvatan, crni Moritzov Kristalkabinet.