ISTOČNI ARIEL

Što želite da vam donesem? upitao je.
Oni su iznijeli svoj uobičajeno neskroman popis želja na kojemu su se našli mačevi, transformeri i pištolji na vodu. I još ponešto.
Ja želim, započela sam rečenicu i zatim čekala da nastane tišina. Nije nastala.
Ja želim samo jednu običnu, malu, najmanju, započela sam ponovno, pokušavajući izazvati znatiželju. No obitelj nije pokazala znatiželju.
Slušaj me! izrekla sam fatalne riječi i u zraku se odmah osjetio lahor otpora: ona hoće da je se sluša?! Želim samo jednu kutiju Ariela, rekla sam, brža od misli. Jednu malu kutiju, najmanju koju nađeš u dućanu.
Ali zašto? glasilo je pitanje, pa Ariela ima i ovdje. U našoj kupaonici.
Točno, rekla sam, ali to je istočni, donesi mi zapadni.
Onda moram misliti na to, rekao je i uzdahnuo tako da bi i kamen proplakao. Onda to još moram i donijeti, kilogram više u prtljazi, moglo bi biti problema na aerodromu…
Samo jedna mala, najmanja kutija od 600 grama, zamolila sam kao pravo oličenje pozitivne junakinje, skromna, lijepa i samozatajna – znam da ti je to jako teško, ali možeš mi je donijeti i praznu.
Što ću s deterdžentom?
Istresi ga u kanalizaciju, rekla sam i izišla iz sobe, ne osvrćući se na njegovo užasnuto lice.
Zapravo, ta mi kutija gotovo i nije trebala, ali ako čovjek želi biti siguran…
Putnik je otputovao, ja sam ostala. Zatrpana hitnim narudžbama koje su tada, kao i obično kad bi on putovao, bezobzirno pljuštale.
A školu u međuvremenu nitko nije ukinuo. Ni potrebu za ručkom. I veš-mašina također se veselo okretala, pomažući danu da brže dođe kraju. Obično sve to mogu glatko izdržati tri dana. Četvrtog mi je strpljenje pri kraju. Petog nastupa očaj, šestog čudo zahvaljujući kojemu novom snagom krećemo iz početka…
Na sreću, trećega se dana moj životni suputnik trebao vratiti s puta. Na nesreću, trećega je dana nazvao i rekao da je sklopio sjajan posao i da se vidimo sljedeći tjedan. Vjerojatnije krajem nego početkom.
Četvrtog dana bila je subota, djeca su bila kod prijatelja u susjedstvu. I tako sam u subotu predvečer odlučila pospremiti svoj stol. Nema ljepšeg provoda kad je čovjek sam i na rubu očaja.
Maknula sam sa stola sve priručnike, zapravo, maknula sam sve što se maknuti dalo, stavila pred sebe veliku plitku posudu punu vode i zapalila male svijeće koje su plutale u njoj. Moram nekamo otići, rekla sam tiho, moram nekako otići odavde. Zatvorila sam oči.

Zvijezde, svud uokolo bile su zvijezde i činilo se da zvijezde pjevaju. No bio je to nebeski pjevač. S glasom Davida Gilmoura. Letio je niže od zvijezda i zato je bio nevidljiv. A njegov je glas letio neovisno o njegovom tijelu, vrtložio mi se oko glave, pripijao tijesno uz ušne školjke: možeš li razlikovati, misliš da možeš razlikovati, razlikovati…
Gdje si? rekla sam.
Blizu.
Gdje blizu?
Tlo me ne drži pa sam gore.
Zašto te tlo ne drži?
Ne znam razlikovati, uvijek se povlačim iz igre.
Razlikovati – što?
Ovo nebo od onoga pakla, ono što mi treba od onoga čemu se divim, ono što želim od onog što ne želim… ni dobar vjetar od olujnog vjetra, ni krik galeba od krika djeteta…
Glas mu je nezadrživo klizio u pjesmu…
Ni istočni Ariel od zapadnog Ariela? rekla sam – i uništila čaroliju.
Opet je sve bilo obično, kompjuterskim ekranom letjele su posljednje zvijezde. Priča je ostala u krhotinama.

Kad se pojavila kutija, potvrdilo se ono što sam ionako znala. Istočni ima fosfate, zapadni je garantirano bez njih.
Putnik je, kao ekološki svjesna osoba, donio punu kutiju.

CRVENE CIPELE

Zašto nosite crvene cipele, upitala bih. Ljudi bi rekli jednostavno: zašto što mi se sviđaju. Zašto vam se sviđaju, upitala bih svojim uobičajenim zašto-glasom. A oni bi me gledali onako kako ljudi gledaju kad ne znaju što bi rekli. Ili bi uzvratili istom mjerom pitajući svojim zašto-glasovima zašto me to zanima.

Zašto me to zanima?

U knjigama se spominju razne crvene cipele, u nekoj bajci junakinja zbog njih ostaje bez nogu, jer razvratna je to stvar, ta boja krvi na nogama – ali to ne može biti sve.

– Evo – rekla bih svom odanom pomagaču, starom džinu iz svjetiljke – nađi sve prizore u kojima se pojavljuju crvene cipele i sve osobe koje ih nose.

– Samo ženske osobe? – ispalio bi kao iz topa, jer je vješt i pametan. I izvukao iz rukava dva-tri dobra primjera.

– Dobro – rekla bih – dosta je za večeras, popij tabletu, udobno se smjesti u svjetiljci, nemoj grbiti leđa i spavaj.

Jer sve je to samo izlika, skupljanje hrpe u koju bih neprimjetno ubacila priču koje se mutno sjećam.

Dogodilo se negdje u dubini vremena, u nekom selu gdje ponekad dolaze pomamni svirači pa sve stanovnike tijesnih i čađavih seoskih izbi tjeraju u ples.

– Hoćeš li mi kupiti crvene cipele? – upitala je starica, nesvjesna da je već starica, svoga muža tvrdicu.

Toga je jutra k njima je došao postolar trgovac i tad, dok je gledala te cipele od crveno obojene kože, činilo joj se gotovo kao da u svom blatnom, sumornom dvorištu čuje smijeh. I vidjela je sebe kako lakim korakom odlazi do susjede, nosi kolač, čestita blagdan…

 Muž ih nije ni pogledao. Nije rekao čak ni „neću“.

– Što će ti? – rekao je. – Pa ti nikamo ne ideš. I prije ćeš umrijeti nego potrošiti cipele koje nosiš.

Klimnula je glavom, razvezala pa ponovno zavezala rubac oko glave. Bio je crn taj rubac, sa sitnim tamno plavim cvjetićima koji su se u bezbrojnim pranjima pomiješali s podlogom.

Od njegovih riječi još se više smanjila, zgrbila, ostarjela.

Trgovac je slegnuo ramenima, otišao iz njihovog dvorišta.

A ona se, gledajući svoje razgažene stare cipele, koje nikada nisu bile crvene, pretvorila u golemu suzu. Plakala je nevidljivo i nečujno, plakala za samom sobom, za onom koja nekamo ide, kojoj nešto treba, koja prihvaća poziv što ga čuje u glazbi mahnitih svirača. Za onom koja nikada nije postojala, ali je trebala postojati. 

Ne znam što je još bilo u toj priči. Čini mi se da se i tu radilo o nekakvoj bajci i da je imala sretan kraj. Premda ne znam kakav sretan kraj može imati takva priča. Ili je svaki kraj takve priče sretan?

Zašto nosiš crvene cipele? upitala bih vlastiti odraz u ogledalu. Jer mi dobro stoje, glasio bi odgovor. Zbog one bakice, glasio bi odgovor. Jer se u svakom trenu može dogoditi da bude blagdan, i da me neki mahniti svirači pozovu na ples?