POGRANIČJE

Voda i vatra

Korak za korakom, stopala ostavljaju tragove u snijegu koji se topi, u mekanoj zemlji koja izviruje ispod snijega. Sve sporiji koraci, obuća sve teža od vode.

Išle su cijeli dan, išle i išle. Kroz nepreglednu svijetlu šumu, nekim prosjekom nalik na stazu, nadajući se da ih vodi u dobrom smjeru. U tihome svijetu oko njih nije bilo nikoga; nisu znale čija je staza, jesu li je ugazile zvijeri ili ljudi. Ili su stabla sama tako rasla, ostavljajući slobodan put vjetru i vodi. U tom oblačnom danu vjetra nije bilo; vode je pak bilo posvuda. Snijeg se topio odozdo, bijela je površina još tu i tamo izgledala nenačeto, no bezbrojni mali potoci slijevali su se padinom, sitne bistre brzice koje samo ponegdje zastaju i pretvaraju se u jezerca. Krupni kristali snijega suzno su svjetlucali, a gdje god bi se otvorila rupa u tankom bijelom pokrovu, nicali su prvi izdanci novoga bilja.

Na stazi nije bilo snijega. Hodale su po nanosu prošlogodišnjeg lišća, tamnom, smeđem, sjajnom od vode. Voda se skupljala u svakoj udubini pa su morale gaziti kroz lokve i plitka jezerca. Možda je lakše hodati po padini, kroz snijeg, pomislile su i pokušale, no nije bilo lakše. Snijeg je bio sklizak, izmicao pod stopalima. Nekoliko puta su pokušavale, nekoliko puta se vraćale na stazu.

– Ta staza sigurno vodi prema moru – ponavljala je Tisya, hrabreći i Idris i sebe – sve staze vode prema moru, ako ti mahovina ostaje za leđima.

– Lako je ići prema moru – govorila je – samo slušaš kako te zove, kako ti pjeva. Vjeruj mi, znam, jer sam išla, išla sam dok sam za more znala samo iz pjesme…