Zmije Nikonimora, III. dio – ZLATNA VRATA

Išli su kroz polje glasova.

Izbjegavajte crni led, bio im je rekao Taulant vodeći ih iz vrtače, gdje god je moguće nemojte silaziti ni uspinjati se. Nisu silazili ni uspinjali se, probijali su se kroz kamene gudure, kraj koji se doimao kao da je netko bacio s neba grubo samljevene stijene i gromade leda. Prekrivao ih je sloj inja, skrivao njihove oštre rubove, izdajničke šupljine i nestabilnosti. Samo da ne počne padati snijeg, govorili su, i nisu bili sigurni vide li doista rijetke bijele mrlje koji su im promicali kroz vidno polje.

– Ako počne snijeg to će značiti da smo prešli granicu snijega – govorila je Tisya. – U Nikonimoru to znači biti izgubljen.

– No ti si je prešla, odlutavši kao dijete…

– Ne, zapravo nisam. Došla sam do ruba, možda samo malo preko ruba, a možda se rub povukao pred dječjim stopalima. Onda su me uhvatile neke ruke i vratile me.

– Čije su to bile ruke?

– Ne znam…

– Onda su bile moje.

Ali plam-kamenovi su opet svijetlili. Odmarali su se u njihovom svjetlu, no odmori su im bili sve kraći. Kretali bi dalje dok bi kamenčići još svijetlili i prema njihovom sjaju ispravljali svoj smjer, sluteći da gasnu u blizini tamnih provalija. Potrošili su svoje skromne zalihe hrane, no zajedno s njima nestala je i njihova glad. Slijedili su noćna svjetla sjevera i nisu bili sigurni jesu li budi ili dijele neki san, odjednom i težak i lak.

Glasovi su govorili u prilog snu. U toj potpunoj pustoši bilo je nemoguće i zamisliti da netko pjeva. No ipak se pjesma, isprva toliko tiha da se stapala s vjetrom, uzdizala i rasplinjavala, ponovno se javljala, kao da raste iz leda i kamenja; bezbroj je bilo tihih glasova koji su se ispreplitali u njoj.

Tisya se sjećala glazbe koju je nekoć slušala na zaleđenom jezeru pokraj Utočišta; ovo je bilo slično, ali ipak drugačije. Jer na jezeru joj se činilo da pjesma uključuje sav svijet, da postoji za sve i onkraj svih, i da ne može imati kraja; no sada je čula molbu u svim bezbrojnim glasovima, toliko usrdnu da joj je slobodna ruka i nehotice stalno posezala za malom sviralom. Mogla bih možda nešto otvoriti za njih, mislila je, kao što sam otvorila ukleti Glintidion… Sjeti se za koga si ga otvorila, opominjao je neki drugi unutarnji glas, i što je bilo poslije, na dnu… Spustila bi ruku, glasovi su i dalje pjevali, odazivala im se istim mislima i posrtala, sve dok plam-kamenje ne bi posve ugaslo, a Arne uzeo njenu ruku u svoju. Dok bi hodali tako, držeći se za ruke, činilo joj se da se pjesma udaljila, gotovo zamrla u vjetru.

U daljini su vidjeli svjetlo.

Bio je početak onoga što su ondje nazivali danom, tamni suton u kojemu su njihovi kamenovi tek počeli sjati; ispred njih sad nisu mogla biti noćna polarna svjetla koja su im služila kao putokaz. Treperava i zemaljska, ta svjetlost se nije micala; i premda nisu bili sigurni da je to dobra odluka, pošli su prema njoj.

Bila je svjetiljka, posve nalik onima kakve je Tisya nekoć obilazila u Utočištu, pronalazeći u njihovom tihom svjetlu nešto nalik na sveopću utjehu. U kamenom gnjezdašcu hrpica plam-kamenova.

– Lunyino svjetlo – rekla je Tisya. – Znači da je stigla dovde… Možda je na ovom mjestu čekala nekoga tko je trebao proći s njom… Možda znači i da je prolaz blizu.

Dokle god su sjali plam-kamenovi ostali su pokraj svjetiljke. I činilo im se da ih njihov sjaj grije, iako se oko njih sve zaustavilo od hladnoće. Otišli su kroz mrak, ostavljajući Lunyino kamenje kao putokaz, makar i prema zatvorenom, i kao spomen.

… …

Isprva nisu bili sigurni što vide: izgledalo je kao mrlja sunčevog svjetla. Titralo je, pomalo mijenjalo oblik, udaljavalo se i približavalo – ili se smanjivalo i povećavalo? Trljali su oči, sjećajući se Taulantovih riječi, bojeći se još jedne obmane, varke koja će ih privući i više ih neće pustiti. Na trenutak je nestalo – pojavilo se ponovno, zlatna mrlja u daljini. Htjeli su požuriti, unatoč strepnji i bolnim stopalima; htjeli su usporiti, unatoč sjaju od kojeg im je treperilo srce. No kamenje i led određivali su im ritam. Napredovali su polako i nadali se da će stići bliže prije nego što noć sva svjetla zamijeni svojima.

A onda odjednom više nije bilo nikakve dvojbe: s one strane rubova, iza pukotine u tkivu svijeta, svjetlucalo je more zlatnog pijeska. Onaj obećani krajolik, beskrajan i zračan, u kojemu nema nikakve zapreke između njih. Stajali su nadomak prolazu, još uvijek s plam-kamenovima i putničkim štapovima u rukama, i gledali u nevjerici.