Eseji sabrani u ovoj knjizi otkrivaju izvorišta i meandre višegodišnje potrage Sanje Lovrenčić za autentičnim likom Ivane Brlić Mažuranić, što autorica objašnjava u uvodnom tekstu knjige:

Susreti s „Pričama iz davnine“

Nekoliko sam se puta u životu susretala s „Pričama iz davnine“ i svaki put to je za mene bilo na neki način značajno. U djetinjstvu su rano stigle do mene u obliku slikovnica i vjerujem da su bitno utjecale na moju sliku o tome što je književnost. Svakako, imaju veze s mojom trajnom sklonošću fantastičnim prostorima i zapletima.

Vjerojatno sam upravo zbog te sklonosti ponovno posegnula za „Pričama“ čim su moja djeca dorasla toliko da mogu koliko-toliko pratiti malo kompliciranije štivo. Čitala sam ih njima naglas, sad kao odrasla osoba, i u sebi se čudila: čini li se to meni ili u hrvatskoj književnosti zaista ne postoji ništa slično tim bajkama? I tko je zapravo bila žena koja ih je izmislila, tako posebne i tako dosljedne? Drugo pitanje pokazalo se plodonosnijim; nisam se bacila u potragu za tekstovima koji bi bili na neki način srodni „Pričama“, no pokušala sam doznati nešto više o njihovoj autorici. Tražila sam na najjednostavniji način, u pogovorima raznih izdanja, u „bilješkama o piscu“, u autoričinoj „Autobiografiji“ i u prvoj biografskoj knjizi o njoj. Iz svega toga doznala sam niz nekih formalnih, izvanjskih odrednica, ali ništa iz čega bih mogla naslutiti kakva je osoba bila Ivana Brlić Mažuranić i koja je tajna nastanka njezinih priča. Tek kad sam u arhivu NSK našla dopisnice koje je pisala ocu potkraj njegovog života, pojavilo se nešto zaista njezino – njezin rukopis, njezin glas. Te dopisnice stoje na početku „potrage za Ivanom“ koja će nekoliko godina kasnije dobiti formu knjige.

Kad je knjiga objavljena, činilo se da je dovršen posao koji sam sebi zadala – potaknut s jedne strane znatiželjom, s druge osjećajem da je problematika Ivaninog života važna i za mene i moje vrijeme. Međutim, počele su stizati čitateljske reakcije, nove pojedinosti, informacije manje ili više značajne za „potragu“, a s njima se pojavila i potreba da se ponešto bolje prouči ili rasvijetli. Ta me potreba navela, između ostaloga, da objavim djevojački dnevnik Ivane Mažuranić, pod naslovom „Dobro jutro, svijete“ (Mala zvona, 2010).

Novi poticaj da se vratim „Pričama iz davnine“ donijelo je čitanje nekih temeljnih tekstova feminističke književne kritike, u prvom redu opsežne studije Sandre Gilbert i Susan Gubar „Luđakinja na tavanu“. Čitajući njihovu interpretaciju bajke o Snjeguljici te analize nekih tekstova čuvenih devetnaestostoljetnih spisateljica s engleskog govornog područja, nisam mogla odoljeti da ne iskušam kako će njihov način razmišljanja funkcionirati ako se primijeni na Ivanu Brlić Mažuranić. Tako je, na njihovom tragu, nastalo moje tumačenje dubokih slojeva i predkršćanske inspiracije „Priča“ – „Žrtvovanje čarolije“ bio je naslov predavanja koje sam o tome održala u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke (objavljeno u časopisu Treća“ 2013.). Neizbježno je slijedio tekst o Giti, također izvorno napisan kao predavanje, o stotoj obljetnici izlaska „Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića“ (objavljeno u časopisu „Književnost i dijete“ br. 4/2013).  

Opet se neko vrijeme činilo da je poglavlje moje aktivnosti naslovljeno „IBM“ zatvoreno – sve dok nije stigao poziv „Ivanine kuće bajki“ da održim još jedno predavanje, ovaj put o spomenutom mladenačkom dnevniku, koji igra bitnu ulogu i u mojom tumačenjima autoričina opusa. Tri teksta u ovoj knjizi, dakle, izvorno su napisana u obliku predavanja. Priređujući ih za objavljivanje u ovom izdanju, prilično sam ih promijenila, nastojeći ipak zadržati pristupačnost i govornu kvalitetu izvorne verzije.

Kompleksnoj priči o Ivani Brlić Mažuranić vratila sam se još jednom, kad mi je pretprošle godine došao poziv Max Teatra da napišem dramski tekst na temelju svoje, sad već vremešne knjige “U potrazi za Ivanom”. Kao svojevrstan nusproizvod tog posla nastao je četvrti esej u ovoj knjizi, “Raščarani svijet”.

I na kraju, kako većina mojih proznih knjige sadrži i nešto poezije, odlučila sam se toga držati i u ovom kontekstu, te uvrstila pjesnički ciklus „Deset predmeta za portret Ivane Brlić Mažuranić“,  izvorno napisan 2014. godine