APOLOGIJA PJESNIČKE SLIKE U „FRAGMENTIMA ZA POETIKU VATRE“

Posljednja knjiga Gastona Bachelarda tek je zbirka fragmenta. Bolest, svijest o tome da mu ne ostaje više mnogo vremena, ali i stanovita neodlučnost – kolebao se između „poetike vatre“ i „poetike Feniksa“ – rezultirali su nekolicinom rasutih tekstova koje je mnogo godina poslije njegove smrti za objavljivanje priredila njegova kći. Najzanimljivijim među njima čini mi se Bachelardov uvod za još nedefiniranu knjigu, tekst koji iznosi kratku retrospektivu života „jednog pravitelja knjiga“ (faiseur des livres) – svojevrsnu sintezu autorovih životnih nastojanja, u kojima je posebnu ulogu imalo „skupljanje pjesničkih slika“.

(…)

Danas, nakon tolikog posla, sad kad se moj herbarij komentiranih slika proteže na više od dvije tisuće stranica, htio bih da mogu iznova napisati sve svoje knjige. Čini mi se da bih bolje znao izreći odjek slika od riječi u dubinama duše koja govori, bolje opisati vezu novih slika i slika dugog korijenja u ljudskoj psihi. Uhvatio bih možda trenutke u kojima riječ, danas kao i uvijek, stvara ljudskost. Čak i dovodeći slike u vezu, grupirajući slične slike, znao bih održati privilegije neusporedivoga. Razvio bih tada – lude li ambicije! – neku doktrinu spontanosti, jer gdje čista spontanost može biti prozračnija, zračnija nego u jeziku? Poezija – to je jezik koji je slobodan u odnosu prema sebi samome. Komentirao bih bez kraja, kao filozof, psihološke dobrobiti, ponekad sasvim osobne, koje primamo od slikovitog jezika. Pokušao bih otići, ako je moguće, sve do izvora radosti govora. Sasvim je jednostavna ta radost pred novom slikom koju nam nudi pjesnik. No, samom svojom jednostavnošću, ona može biti čista, izravna radost bića koje govori, odjednom oslobođeno odgovornosti prema značenju. Da, bez brige o značenjima, svim značenjima, čak i strastvenim značenjima, mogao sam, živeći te slike, uspostaviti u sebi neki mimetizam spontanosti.

I tako, skupljajući pjesničke slike, dugo sam vjerovao, još uvijek pomalo vjerujem, da sam u vrlo jednostavnom prihvaćanju upoznao slobodu imaginiranja.

(…)

U klasičnoj psihologiji nijedna psihička sposobnost nije tako zbrkano definirana kao imaginacija. Ne samo što je se miješa, u krajnjoj konfuziji, s „reproducirajućom imaginacijom“ i pritom zarobljava nekom nepouzdanom prošlošću mrtvih percepcija, nego je se povezuje – tu imaginaciju koja stvara najfantastičnije slike – sa svakom kreativnom aktivnošću duha, sa svakom ingenioznošću u razvoju jednog života. Dodjeljuje ju se učenjaku, državniku; dodjeljuje ju se financijašu. Biograf tako nalazi lak način kojim će obraniti svojeg junaka i učiniti ga većim. No takvo širenje riječi „imaginacija“ zaustavlja preciznije psihološko istraživanje. Na primjer, kad psiholog govori o „imaginaciji“ matematičara, priznaje da ne posjeduje prikladan vokabular kojim bi odredio vrijednosti ulančavanja i vrijednosti invencije u racionalnoj svijesti.

Ukratko, ne „imaginira“ se ideje. Štoviše, kad se radi na području ideja, slike treba otjerati.

Invencija na području ideja i imaginacija slika vrlo su različiti psihički pothvati. Ne može se smišljati ideje, a da se ne ispravlja prošlost. Iz ispravaka u ispravak, možemo se nadati da ćemo osloboditi neku istinitu ideju. Ne postoji prvotna istina, postoje samo prvotne zablude. Znanstvena misao ima dugu povijest pogrešaka. Pjesnička imaginacija pak nema prošlosti. Za nju ne vrijede nikakve prethodne pripreme. Pjesnička slika zaista jest trenutak riječi, trenutak koji nećemo dobro uhvatiti ako ga želimo uklopiti u nerazderiv kontinuitet bergsonovske svijesti. Kako bismo primili sva iznenađenja pjesničkog jezika, moramo stvoriti kaleidoskopsku svijest. Što se mene tiče, pokušavajući posložiti fenomene imaginacije koji se rađaju u jeziku, jezikom, pomoću jezika, kao lako i profinjeno uvećanje mogućnosti govora, stvorio sam program proučavanja koji odgovara samotnom radniku, čovjeku čitanja kakav sam malo pomalo postao.

(…)

Upustivši se tako u proučavanje strukture i dinamizma slika u jeziku, proučavajući – u književnim slikama – volju koja se domogla riječi, polako sam shvatio, kasno sam shvatio, da književna slika ima stanovitu, vlastitu i izravnu vrijednost, da nije tek jednostavno način izražavanja misli, prevođenja čuvstvenih zadovoljstava u dobro složene riječi. I tako sada, nastavljajući na neki način svoje dvije posljednje knjige, napisane pod znakom „Poetike“[1], naslućujem klice neke poetske ontologije u svakoj pjesničkoj slici koja je pomalo nova.

(…)

Pisanje je na neki način dimenzija koja se uzdiže nad riječi. Književna je slika pravi reljef iznad govornog jezika, jezika podvrgnutog službi značenju. Reljef? I više od toga: Poetska vrijednost konsolidira transcendencije koje bi se inače mogle ukazati tek kao izleti fantazije. Čim se proživi ta konsolidacija slike pjesničkom vrijednošću, čim književna slika iz zaigranosti prijeđe u poetsku sliku, shvaćamo da je Poezija apsolutna vladavina jezika. Vladavina pjesništva ne nadovezuje se na Vladavinu značenja. Uspostavlja se iznad oscilacija označitelja i označenog što ih mora mjeriti psihoanalitičar, kojeg zanimanje obavezuje da razrješava zagonetke. Ponekad pjesnička slika vrši nasilje nad značenjem. Nadrealisti su nam dali dosta primjera. Bila je to polemička nužnost, da bi se probudilo slobodu imaginiranja. No sad, kad je poezija osvojila pravo na vertikalnost, jednostavan uzlet jezika daje nam tu slobodu.

Ne može se zaista ostvariti komunikacija s pjesničkom slikom, ako je se ne prihvati kao pojedinačnu psihičku egzaltaciju, kao metamorfozu bića Riječju. Filozofija Vladavine poetskoga trebala bi, dakle, sugerirati dvostruko uzdizanje bića – iznad uobičajene stvarnosti predmeta – iznad psihološke stvarnosti onoga što se doživjelo u običnom životu.

Lako je kritizirati ovakve psihološke i metafizičke reljefe. U ovom općem uvodu svojoj knjizi razmotrit ćemo tek najveće prigovore; a u samome djelu razmotrit ćemo, na razini primjera, suptilnije zamjerke.

Lako će nam se prigovoriti da prizivajući neku Vladavinu pjesništva u jeziku napuštamo obaveze svakodnevnog jezika, dvostruko bježimo izvan bivanja: izvan bivanja svijeta, izvan bivanja onoga što smo sami proživjeli. Filozofi Bića, filozofi „etristi“[2] zapravo su previše lako uvjereni u trajnost bivanja u svim oblicima bivanja…

[1] „Poetika prostora“ i „Poetika sanjarije“

[2] neprevediva igra riječi – pridjev êtriste izveden iz imenice être, biće, bivanje, bitak