BEČKI ROBOTI

Na izložbi o robotima pod predvorja prekrili su iskrivljeni bijeloplavi rombovi koji su zapravo slike mobitela.

Tu je početak: kolijevka koja nudi bočicu s mlijekom, a tu je i kraj: ja sam tvoj pratitelj za posljednje trenutke. Tu je zgodan mali prorok: tvoj posao? 67 posto vjerojatnosti da će u sljedećih deset godina postati moj. Ljubavna priča između dva stroja ne uspijeva se vinuti do dirljivosti (unatoč legendi uz izložak koja tvrdi suprotno); to mnogo bolje uspijeva lažnoj ženi u ružičastoj haljini, koja u nedostatku živog daha nikad neće uspjeti ugasiti svjećice na rođendanskoj torti. Tu je i anticipacija epiloga, urna s automatskim spaljivanjem za odrezane nokte i vrške kose, obaviještava koji je to trenutačni postotak tebe, navikava te na neminovnu budućnost u kojoj će postotak biti stopostotan.

Strojevi nisu smrtni?

Onaj čupavi služi kao utjeha dementnim osobama, ponosno tvrdi da ne zahtijeva ni hranu ni šetnju.

Za svaku vrstu krhkosti, stroj. Kad ponestane krhkosti, ostaju besmislene potrebe – za ležajem koji se sastoji od pomičnih elemenata koji se pak uzdižu i spuštaju na kreativan i iznenađujuć način, i naravno da od takvog komada namještaja mogu nastati i proturječnosti, i stolac i stol, no uvrijedit će se ako predugo ostane neizmijenjen. Mali – to jest, veliki – emocionalni ucjenjivač kažnjava zanemarivanje neugodnim oblicima vlastite invencije.

Dok veliki pljuckači i dalje ravnomjerno proizvode predmete po nacrtu naručitelja – svi smo naručitelji, svi smo dizajneri! – od mutne plastične mase u neveselim bojama.