BLISKA ZEMLJA. KIŠA

Pas i ja na malom balkonu uživamo u kiši. Zastava preko puta jedva se ljulja, otežala od vode. Iz šalice miriše kakao. Osjećaj kao da smo došli s nekog puta, a bili smo samo u malo duljoj šetnji. Metalik zeleni auto sjaji se pokraj vatrogasnog tornja. Kako bi bilo kad bismo zid obojili u blijedo zeleno? Ili prugasto-ljetno, kao da po njemu pada sjena nekih nevidljivih škura? Ah, koliko ormara u tom stanu treba isprazniti! No svakako je bolje nego u onom potkrovlju tamo, još uvijek zaštićenom tek bijelom ceradom.

Kiša pada jače, briše udaljenije zgrade. Stvarnost, lijepa poštapalica: što se događa kad se ne događa ništa? – Pa eto, šumna tišina, kapljice koje se odvajaju s crne štange za konope za rublje, malo poderan suncobran. Daleke zemlje iz koje pišem pisma odjednom nema: samo žuti dvorišni zid kuće iza tornja, samo veliki ružni odašiljač, isti kao svi drugi takvi odašiljači, odašiljač koji ne voli kišu. Dvojica vatrogasaca pod zaklonom garaže stoje i promatraju, kao i ja. Daleka zemlja nije zemlja takvog promatranja? Ili jest, ponekad?

Dovoljno je slušati: sad glasnije, sad slabije, sad vrlo sivo. Svi poslovi čekaju, stranica upija vlagu, slovima podmeće valove. Pas se umorio i sad spava, snabdjeveni smo svime što bi nam moglo zatrebati u ovom visinskom boravištu, i mogli bismo ovako provesti cijelo ljeto, odgađajući sve poslove, šuteći, lijeno tražeći svoju daleku zemlju iz koje je moguće pisati pisma, praveći od prošlosti malene avione i šaljući ih nemarno u kišu, ni ne gledajući hoće li uspjeti preletjeti dvorište.

Čini se da je na drugoj strani dvorišta neki zastor ostao zakvačen s vanjske strane prozora, no predaleko je za ikakav zaključak, može se samo općenito okriviti vjetar. I zar se zaista bršljan uspio opet popeti do rubova vatrogasnog krova? Ne vidim dobro tu daljinu, a i blizina je mutna od vlage, preostaje samo srednji prostor kojim vladaju brze kapi, padajući sad tek malo ukoso s lijeva.

Smetlari, međutim, rade. Jedan stoji na zelenom kamionu i lopatom gura smeće prema kontejneru uz koji stoji drugi, s crvenim kišobranom. Pljusak je utišao njihovu uobičajenu buku, samo se odjednom čulo veselo ju-hu-hu! onoga s lopatom. Ako i jest mokro, bit će da manje smrdi? Sad je sve smeće već u kontejneru, i u jednoj kanti, i oko njih – lopata udara u prazno. Podiže se stražnja ograda kamiona, lopata nastavlja skupljati smeće s asfalta – no sad ju je preuzeo onaj s crvenim kišobranom pa to radi jednom rukom, sve sporije…

Kamion je otišao, kontejner je odguran uz zid, ostala je kanta i nešto razbacanog smeća – eto, to je bio događaj u nedjeljno podne kad se ne događa ništa, no odakle zapravo dolazi to smeće i zašto li ga trpaju u tu kantu i taj kontejner gdje očito ne može ostati, i tako svakog dana?

Sve kapljice sa štange popadale su u dubinu, odletio golub koji nas je nakratko bio posjetio. Kiša sad pada nježno, raznoliki klokot s raznovrsnih krovova i oluka stapa se u monoton šum, meku podlogu za pomalo pospan cvrkut, za grmljavinu na odlasku.

(6.6.2021.)