DAN U KOJEM JE PROPAO KAPITALIZAM

Pripreme su prilično dugo potrajale – što zbog preobilja poslova i jezika, što zbog nedostatka radnih i boravišnih dozvola – no onda je napokon stigao dan za koji je učitelj zakazao veliki sastanak na obali oceana. Vjerovali su mu apsolutno, vjerovali do neba – nije uzalud desetljećima obilazio svoju nesretnu pastvu, objašnjavajući im da nemaju što izgubiti i da je u povijesti već bilo presedana u kojima je more odigralo značajnu ulogu. Odazvali su se svi (razlika između svi i gotovo svi ovdje je zanemariva). Krenuli sa svih strana kontinenta, autima, kombijima, biciklima, pomažući solidarno jedni drugima. Neki su mjesecima štedjeli za gorivo, neki unaprijed pažljivo isplanirali dug put, postaje za odmor, mjesta gdje se može besplatno prespavati. Jer, sirotinja je to, zauvijek prekarna, jedino s čim su mogli donekle računati bila je snalažljivost. I još je k tome cijelo veliko gibanje trebalo održati u tajnosti što je moguće duže, pa su neki potražili privremene – strogo privremene! – zamjene, a neki radili do zadnjeg časa, domogavši se karte za neki jeftin let pomoću neke specijalne ponude. Pojačano korištenje javnog prometa u tom razdoblju tek će kasnije ući u statistike (ako bude nekoga da pročita ono što proizvode neumorni uređaji za brojanje). I onda je, dakle, osvanuo taj dan. Stotine i stotine tisuća dostavljača našlo se na obali oceana, a na srebrnu morsku površinu koja je toga popodneva bila prilično mirna sletjela je srebrna dostavljačka letjelica (sa svim potrebnim oznakama), i koliko god bila malena, svi su stali u nju, navikli na tjesnoću i oskudicu. Što je bilo dalje, ne vrijedi previše opisivati. Ni pizzu ni zelenu kašetu, ni ponudu iz najboljih restorana ni još mnogo toga u jednoj aplikaciji, ni pasju hranu ni mobilni uređaj tjedna, ni namještaj iz Ikee ni knjigu za plažu nije imao tko donijeti od vrata do vrata. A kako su se automobilistima, biciklistima i romobilistima pridružili i dostavljači iz kombija, pick-upa i kamiona, sav preostali svijet sjeo je u kut i predao se indignaciji. Kad je shvatio da indignacija ne pomaže – i da neće dobiti ni najmanji kolačić za tješenje – i pomaknuo se iz kuta, svijet se već nepopravljivo promijenio.