DELERMOVI DVORCI NA PLAŽI I DRUGA SIĆUŠNA ZADOVOLJSTVA
Teško mi je ući u trag prvim poticajima koji su izazvali moju ljubav prema kratkim proznim vrstama (svemu onome što rado i proizvoljno nazivam mikroprozom). Možda je među njima bio Baudelaire sa svojim Spleenom Pariza, pjesmama u prozi koje su mi se činile dovoljno pristupačnima i za još nevještu prevoditeljicu kakva sam bila u svojim dvadesetima. Možda i Italo Calvino koji je, između ostaloga, i majstor minijatura, kao što znaju svi štovatelji Nevidljivih gradova i Kozmikomika. No sasvim je sigurno značajnu ulogu imala i malena knjiga Philippea Delerma Prvi gutljaj piva i ostala sićušna zadovoljstva – tako sam, naime, prevela njezin naslov za emisiju u kojoj sam je prikazala za III. program Hrvatskog radija. Davno, 1997. Delermova sićušna zadovoljstva – možda baš zato što su zadovoljstva – trajno su mi se usjekla u pamćenje, toliko da svake jeseni pokušavam kupiti džemper koji bi odgovarao njegovom opisu „džempera za jesen“ i ponekad se prepuštam ritualu čišćenja graška nadajući se da ću time stvoriti onu atmosferu svijetle zelene prisnosti. Poslije sam čitala i druge njegove knjige – u svima se dosljedno drži svoje kratke forme i tematike iz sasvim obične svakodnevice – no u njima sam našla značajno manje zadovoljstva. Povremeno pomislim da problem možda nije u piscu nego u čitateljici i pokušam ponovno. Tako mi je nedavno došla u ruke Ubijena sijesta, zbirka iz 2001. – i ostavila neki opći dojam turobnosti, od početka, u kojem kiši na Roland-Garrosu, do kraja, u kojem nezvani gosti ubijaju autorovu jedva započetu popodnevnu sijestu. Ne vjerujem da ću zapamtiti mnogo malih slika iz te knjige, no jednu vjerojatno ipak hoću, i ne samo zato što Buzzatijevu Tatarsku pustiju pretvara u minijaturu.
TATARSKA PLAŽA
To je trenutak kad svi dezertiraju zbog večere. Karamelna djeca crvenih očiju, s ručnikom prebačenim preko ramena trče sitnim koracima, na vršcima bosih prstiju, guraju bijela vrata na ogradi vile Saint-Yves.
– Idem prvi pod tuš!
Dolazi plima, no plaža je još prostrana. Na pola puta između vode i nasipa kolači od pijeska i dvorci naznačuju neočekivanu granicu. Bit će da njihova linija ima veze s idealnom teksturom pijeska na tom mjestu. No samotnost i protusvjetlo daju tim nanizanim konstrukcijama drugi smisao. Sjene se protežu iza kula, zidova utvrda. To je okerasto smeđ svijet citadela smrznutih u čekanju – Tatarska pustinja.
Dolaze galebovi i hodaju, tu, malenim koracima, hijeratskim i zgađenim, vratova povučenih unatrag. Njihova veličina čini se čudovišnom među tim utvrdama; minucioznost pojedinosti – kruništa, ukrasne školjke umetnute uz opkope – preobražava ih, pod sivim i bijelim perjem, u onirički svijet uznemirujuće preciznosti.
U daljini svjetluca more koje bi moglo voditi daleko. Narančasto sunce rastapa se u oblaku-izmaglici. Citadele čekaju, u tome je njihova veličina. Neprijatelj koji dolazi znat će ih svladati samo jednim udarcem. Njihova sadašnjost između oseke i plime ima samoubilačko dostojanstvo kralja don Sancha, izgled ranjenog prognanika. Između sunčeve uznemirenosti i vala koji stiže postoji taj rubni trenutak. Navrh tornjeva nevidljivi stražar miri se s krajem, u veličajnosti i nepomičnosti. Tok tok tok kočarice koja se vraća u luku zvuči kao kucanje srca u tišini.
…
Često se prevodeći nauči ponešto neočekivano. U ovom slučaju upitala sam se tko je bio kralj Don Sanche, ranjeni prognanik i nakon malo pretraživanja zaključila da se vjerojatno radi o portugalskom kralju Sanchu II., koji se povukao u Toledo nakon što ga je papa Inocent IV ekskomunicirao kao heretika te naredio Portugalu da izabere novog kralja; nekoliko mjeseci kasnije, početkom 1248., Sancho je i umro u Toledu, u dobi od četrdeset godina. O njemu se još može pročitati da se borio s Maurima i da nije znao izaći na kraj s vlastitom vlastelom. No šture su te internetske informacije, nikakvih slika u njima…