festival kratke priče: portret kuće

NAŠE SASVIM KUĆNE ORGULJE

Bilo bi loše da su u sredini zajedničke sobe, mnogo je prirodnije da svatko ima svoje. Premda zapravo nema, jer su one jedne i zajedničke i ne mogu se rastaviti u dijelove. Dobro, možda bi se i moglo raspetljati sve te cijevi, dodijeliti svakom svoje, ali onda bi nastalo nešto ograničeno, pojedinačno i oskudno što ne možeš više zvati kućnim orguljama.

Moram pripaziti, majstoru ne mogu govoriti „ti“, moram dobro procijeniti poželjnu mješavinu prisnosti i poštovanja –

Kutija s manualima je zajednička. Velika teška kutija na trijemu, veći dio godine služi kao odlagalište praznih staklenki – a ipak, svi pazimo da ju ne zatrpamo previše, i da staklenke ne budu mokre, i da netko od nas povremeno sve to odnese i obriše prašinu. Postoji tada neznatna ali sad uznemirujuća mogućnost da taj netko otvori manuale, zamoli nekog drugog da mu stišće mijeh i –  Ali ne, obično se nikome ne da stiskati mijeh, nikome osim malome, a on nema mnogo snage i nitko ga ne bi tjerao –

Loše je što ću morati objašnjavati. Ne mogu samo reći majstoru: evo, ovdje! Takvu zapovijed, ne, takav zahtjev nitko ne postavlja. A kakvo je objašnjenje tu uopće moguće smisliti osim istine, koja pak –

Barem jednom godišnje izvlačimo kutiju s manualima na sredinu trijema, provjeravamo sve spojeve, čistimo i podmazujemo. Na dan svečanosti nitko ne može reći: meni se ne da gaziti mijeh, i točno se zna kojim redoslijedom sjedamo na široki stolac. Samo za stiskanje registara nema strogih pravila, jer ti registri zapravo ničemu ne služe –

– Smiješ vikati – rekli su nekoć blago – ali ne moraš. Dovoljno je da dišeš iznad cijevi u svojoj sobi i tvoj glas –

Molim vas, majstore, mogli biste samo svima reći da su se pokvarile i da ih nije moguće popraviti –

Barem jednom godišnje, a taj dan se bliži, sva vrata stoje širom otvorena, da tonovi ne bi imali zapreka. Sva vrata i svi prozori…

– Tvoj glas, tvoj unutarnji, pravi glas, ostat će u orguljama – rekli su. – Ne riječi, samo glas, glas, pjev…

Ili vrisak. Krik koji se ponavlja. I ako ga orgulje sad puste, oslobode, pretvore u vanjski… uzalud svečanost! Mogli bi popucati zidovi, i crepovi na krovu, i onda –

Da, to ću reći majstoru: bolje je da kuća ipak ostane cijela, zar ne?

(na  fotografiji je fragment s izložbe Lee Vidaković “Obiteljski portret”)