iz objavljenih knjiga – zlatna riba i istočni ariel
RUŽA
Našla sam je u košu za smeće, rekla je i to je bila istina, istinit i neuvjerljiv odgovor na sumnjičavo pitanje.
Išla je kući pješice kroz park, trudila se koncentrirati na disanje, sjećajući se smijeha i glasa prijateljice koja joj tumači kako je problem uvijek isti: čini ti se da je nešto drugo, no zapravo samo pogrešno dišeš!
Ruža je izvirivala visoko iz koša, nije ju mogla ne primijetiti, unatoč zamišljenosti. Bila je bijela na dugačkoj stabljici, čvrsta, gotovo živa, kao da raste iz tog koša, suvereno, kao da ona sama izražava njegovu pravu prirodu, dok je sve ono smeće, zgužvani omoti i plastične boce, tu na pogrešnom mjestu, jer je na pogrešnom mjestu u svakom slučaju i gdje god se našlo.
Mogla ju je ostaviti da tu i dalje pokušava kraljevati nad nedostojnim podanicima, no osjećaj za stvarnost upozorio ju je da će to kraljevstvo biti kratkoga vijeka, pa ju je ubrala iz koša s manjim osjećajem krivnje no da ju je ubrala iz vrta.
Prestala se koncentrirati na disanje, pokušavajući putem kući zamisliti različite varijante ljubavne svađe u kojoj je ruža zataknuta među smeće, možda u bijesu, da, ali ipak dovoljno pažljivo da se ne slomi, gotovo s osjećajem za dekorativno.
No prije nego li je stigla do kućnih vrata, zamišljanje svađe postalo joj je dosadno, jednostavno dosadno, jer svađa neprestano ima posvuda, u izobilju, i kad ih čuješ izbliza, sasvim izbliza, kad ih čuješ, recimo, iz vlastitih usta i usta naspram svojima, znaš da nisu pune velikih šarenih strasti, obično su sitničave i bijedne, s gomilom nekakvih uglavnom pogrešnih rečenica koje ne rastu iz jezgre pravilno i elegantno poput čvrstih bijelih latica. I koliko god bile raznolike, uvijek svjedoče o istoj borbi za prevlast, nerazumijevanju, nedostatku ljubavi koja bi se – zar ne? – trebala sastojati u stavljaju nekoga na prvo mjesto u svojemu srcu? Gle, koliko o tome znam, mislila je, možda sam zapravo sama zataknula taj cvijet u kantu!
Kod kuće, još u kaputu, tražila je odgovarajuću posudu, visoku čašu, ništa dekorativno, skromno kraljevstvo za ružu, gotovo poput onoga iz kojega ju je otrgnula. Onda se ipak odlučila za najljepše, rukom oslikano staklo. Stavila je vazu s ružom na kuhinjski prozor, sjela – još uvijek u kaputu – i zagledala se u nju. Možda ja sve to skupa, sav taj osjetljivi posao srca ne radim nimalo bolje od drugih, pa mi zato situacija broj jedan – bacanje ruže – nije toliko zanimljiva koliko situacija broj dva – spašavanje? Jer situacija broj dva svjedoči da onkraj borbe za moć na koju se napokon sve svodi postoji mogućnost nekakvog radosnog užitka u nečemu izvan sebe, ruži, recimo, nečemu što ne izaziva na dvoboj, složeno je, zagonetno, različito… Ljubav funkcionira jedino dvosmjerno, ali za ljepotu je dovoljno imati oči. Od partnera tražiš nježnost, podršku, razumijevanje, od ruže samo da još malo bude tu, i možda bi se jedino moglo ustvrditi da su djeca pomalo kao cvijeće, premda ni to nije baš sasvim sigurno.
– Zašto sjediš tu u kaputu? – odjeknulo je pitanje iza njezinih leđa, napola prijekorno, napola nesigurno, glas koji pokušava prekinuti svađu ali nije siguran da zna pravi način, nije sasvim siguran čak ni da je to ono što zaista želi. – I odakle ti ta ruža?