SKICA ZA JUNAKINJU: FLORA

Bilo mi je teško izabrati prvi post za POEZIJU. Imam ih mnogo, tih neobjavljenih pjesama kojima se svako malo vraćam, ponešto promijenim, odlučim da ću ih poslati u javnost, pa onda ipak to ne učinim. No u vrijeme dok sam razmišljala o prvom postu i iskušavala različite mogućnosti, bavila sam se i sređivanjem pjesama za knjigu koja će izaći pod naslovom “Skica za junakinju” – a ova koju nazivam Florom, sa svojih sedam pjesama, uporno se nije htjela uklopiti u tu cjelinu. Kao da i jest i nije ona koju se skicira u ostalim slikama iz 2019., kao da treba neki svoj, drugačiji okvir. Pa evo, neka bude tu – za razliku od one otisnute, i dalje otvorena sitnim promjenama.

1.
imala je malenu malenu krpicu pokušavala pokušavala se umotati zamotati smotati razmotati prostrijeti razapeti razviti zastavu pojesti sićušan nejestiv obrok –
a stablopokušavanje tjeralo je korijenje duboko u zemlju rahlilo istiskivalo rovalo slijepo stablokrtica i samo kad bi podzemne vatrene žile zatreperile bilo je mjesta za dah –
imala je sićušnu sićušnu krpicu umotavala bolna mjesta od toga jače je peklo kad peče zacjeljuje –
htjela je uspostaviti pravilo, prekratko je bilo nije se svezalo u čvor u putokaz da uzmogne izaći iz šume strelica koje je vraćaju crnoj vatri i drvenim oduvijek beživotnim likovima predaka –
imala je krpicu i rekla joj: ti ćeš biti život !
pjevuckala: budi – budi – budi – odbacivala hvatala kao da smo u cirkusu, no šatora nije bilo ni publike nije bilo ni krpice nije bilo, samo besmislen pokret odbacivanja i hvatanja praznine

2.
evo ti deset tisuća odluka, svaka u svom celofanu, sve lijepo crveno umotane padaju gase se u crni snijeg –
evo ti deset tisuća – samo su dvije, obje beznačajne u prebrzoj smjeni –
to su puževi po kojima gacamo svatko sa svoje strane planine – to je sama skliskost, pad premda se nema kamo pasti –
evo ti deset tisuća malenih zrcala nijedno vjerno, posijana po vremenu ne mogu vjernost ne znaju–
evo ti deset tisuća zrcala na koja se možeš porezati, nemoj se porezati, režem porezujem se svi bezbrojni prsti poraženi, guli se kora puca već previše ispod nje nedostaje ostaje – samo vrištanje
evo ti deset tisuća malenih krikova – zaobiđi, zaobilazi! lako je u mraku – svi uporno naporno isti popločavaju spiralni spust – zašto ovuda, zašto nikada nikakvo skretanje, čak i cvijeće ponekad spava na balkonu samo ja nemam prozora –
evo ti deset tisuća krikova, za svaki usta nastaju svaka se otvaraju u svojem trenutku i nije to nikakva pjesma –
drugi ljudi drugačije prolaze kroz dan

3.
uzaludne su rasprave o dućanima u kojima stručnjaci prodaju ljepila –
toj kući požar je odnio nosive zidove, bolje je ne misliti na čemu stoji krov – no misliti se mora pa i truditi i u šumu poći ne bi li se stablo zarezalo tako da poteče
od ljepljivog mraka graditi potpornje krpati zatvarati to zjapeće, glačati zatvarati dlanom kliznuti kao da je cijelo, kao da je zatvoreno, kao da nije razneseno u četiri vjetra –

4.
između zida i zida bubreći u pogrešnom smjeru – deset tisuća pogrešaka
sunce ti je prodrlo u šake pa ne možeš kopati, trgati gljive što urastaju u dah –
ne, o nepodnošljivom cvijeću se radi, ružama božuru grančicama jasmina, dah ih je toliko prepun da iz usta naviru latice –
ne, dijete, ne cvijeće, izdaleka ponavlja dobrohotni učitelj slikovnog pisma
đurđice!
ah, opet si iz podzemlja povukla taj vrt –

5.
ona nešto čeka        rekle su krijesnice        čeka nas a ne može        čeka da ne mora –
gle kolike oči ima u svakom oku isti neprovjeren – je li vidjela nije li – bljesak        mutnozelen        kao kad – kao kad se zaustavlja –
kad navire i ne može –
čeka prošlost da se dovrši       da se nemoguće razveže pa bude        čeka nas ne treba čekati
jer nas odavno već nema
ona nešto čeka        hujala je u vjetru kiša        nas čeka smijao se led u kapima        hladnoću se ne može čekati –
večer, da se dovrši        da se iz nje izlegne        druga iz svakog dana drugi        ne oni koji su bili –
zrnce, da se rastopi        oslobodi mušicu – zlatna bubo moja! šapće svakoj kapljici – prazne su, punina je izgubljena –
ona čeka da se dno bunara pretvori u nebo

6.
ah, kako mi brzo vrijeme prolazi između vanjskog i unutarnjeg, između nedovoljno blizu i nedovoljno daleko, između sporednih likova s lampionima –
lijevam lijevam crveno u tekuće kalupe – otječe, oteklo je! –
gle živa je, mislila je da već nije – zagrabit će lijevat će još jednom ili dvaput
ona moli da joj se razbije taj pojas od ljuštura –
prštala su, sjećaš se, sitna zrnca po uglovima svaki put kad se ogrlica malo kratila –
ona moli da joj se odmota ta opruga, to smotano vrijeme koje ne može nazivati zmijom

7.
ne boj se, pusti, iz prstiju raste iz kralježnice svjetlucava zelena flora cvjetna voda stajačica izlazi iz jezera baca se u jezero utopiti se ne može

(2019.)